Dobar dan,

Mi smo Aldona i Valdas.

Budimo iskreni, skupljamo sredstva za otplatu naših dugova koji nisu bili naša krivnja... Suprug je imao posao koji je sada izgubio zbog neplaćanja vjerovnika... Posao je mali i muž je stvarno uživao u tome što radio je...I što je najvažnije on je već i počeo uspijevati malo po malo, postupno smo napredovali... Naše potrebe su prilično male... Uvijek smo bili zadovoljni onim što smo imali, npr. imamo 47 godina, nikad nismo išli ni u jedno ljetovalište putovanje. Nemamo ni kuće, ni farme, ni zemlje. Imamo mali stan u kojem živimo nas troje. Htjeli smo samo malo poboljšati domaćinstvo i stvoriti blagostanje za našeg sina jedinca. Nikad nismo imali nikakvu pomoć od države i nemamo je. Sve smo sami stvorili. Ja nemam roditelje, a roditelji mog muža nas ne prepoznaju i ne komuniciraju s nama... Ali mi se zbog toga nikad nismo uzrujavali. Bili smo sretni što smo zajedno, svi zdravi.

Dugovi u tvrtki nastali su kao posljedica pomaganja njezinim prijateljima koji su se također pokušavali afirmirati u istoj djelatnosti u kojoj je poslovala suprugova tvrtka. Nisu vratili dugove....Nema se što reći dugo, jer smo se utopili u dugovima. Toliko smo se najeli da sada možemo izgubiti jedino bogatstvo - stan... Suprug je jako švorc... Vjerojatno svi znaju koliko je bolno kad te iznevjere ljudi od kojih to nisi ni očekivao. Nije bilo ni traga da su toliko podmukli, neodgovorni. Komuniciram s njima oko 10-12 godina. I pomagali su jedni drugima u vrlo različitim situacijama, drugim riječima "provjeravali" su vrijeme... Ali ostavili su mog Valdu da trune sam. Puno se lomio... Svu je krivnju preuzeo, iako nije on kriv... Sam je sebi kriv što smo tolike godine gradili i gradili, a on je sve pokvario... A on osjeća se krivim što moj sin i ja mnogo patimo zbog njegovih pogrešaka. Pokušao se ubiti...Zahvaljujući mojim velikim naporima spasio sam ga, barem fizički....Što je sljedeće...Kako je teško gledati voljenu osobu koja je u tolikoj nevolji, a možete Nemojte mu pomagati....Budućnost je za njega, a daljnje stanje je vrlo zabrinjavajuće, jer i dalje treba rješavati probleme koliko je to moguće.

Jako, jako je teško tražiti pomoć... Jer se osjećaš... Ne znam ni kako da napišem... Osjećaš se stvarno krivim što si se našao u ovoj situaciji zbog povjerenja u druge.. ..

Ali s druge strane, zašto se nikome ne može vjerovati? Zar ne biste trebali pomoći nekome tko vam je blizak, bilo da je to rodbina, prijatelj ili jednostavno netko koga uopće ne poznajete...? Eto šta je život...onda samo živjeti u šumi kao neki Maur....

Samo moj muž i ja ne možemo shvatiti kako je moguće tako podlo postupati s drugima. Što se mora događati u glavi takve osobe, nakon odabira takvog životnog puta - nanošenja štete drugima...