Dobar dan,

Mi smo Aldona i Valdas.

Priznat ćemo, prikupljamo sredstva za pokrivanje naših dugova, koji su nastali bez naše krivnje... Moj muž je imao posao, koji je sada izgubio zbog neispunjavanja obveza prema vjerovnicima... Posao je mali i mom mužu su se jako svidjele aktivnosti kojima se bavio... I, što je najvažnije, već je počeo malo uspjevati, malo smo se penjali... Naše potrebe su prilično male... Uvijek smo bili zadovoljni onim što smo imali, na primjer, imamo 47 godina, nikada nismo išli ni na kakvo putovanje. Nemamo kuće, nemamo imanja, nemamo zemlju. Imamo mali stan u kojem živimo sva trojica. Samo smo htjeli malo poboljšati životne uvjete i stvoriti blagostanje za našeg jedinog sina. Nikada nismo imali i nemamo nikakvu pomoć izvana. Sve smo sami stvorili. Nemam roditelje, a ni muževi roditelji nas ne prepoznaju i ne komuniciraju s nama... Ali nikada se nismo žalili na to. Bili smo sretni što smo zajedno, svi su bili zdravi.

Dugovi u tvrtki nastali su jer su pomagali svojim prijateljima, koji su se također pokušavali etablirati u istom području u kojem je poslovala i muževa tvrtka. Nisu vraćali dugove.... Dugo se nema što reći, jer smo se utopili u dugovima. Toliko smo se doveli do toga da sada možemo izgubiti jedinu imovinu - stan... Muž je bio jako slomljen.... Vjerojatno svi znaju koliko je bolno kada vas razočaraju ljudi od kojih to niste ni očekivali. Nije bilo ni jednog jedinog znaka da su toliko podmukli, neodgovorni. A komunicirali smo s njima oko 10-12 godina. I pomagali su si u vrlo različitim situacijama, drugim riječima, bili su "ispitani" vremenom.... Ali ostavili su mog Valdu da trune sam. Bio je jako slomljen... Svu krivnju, iako nije bila njegova krivnja, preuzeo je na sebe... Krivio je sebe što smo toliko godina gradili, a on je sve uništio... I osjeća se krivim što moj sin i ja toliko patimo zbog njegovih pogrešaka. Pokušao je počiniti samoubojstvo...Zahvaljujući mom velikom trudu, spasio sam ga, barem fizički....A što dalje...Kako je teško gledati voljenu osobu kojoj je tako teško, a ne možeš joj nikako pomoći....Budućnost je jako zabrinjavajuća zbog njegovog daljnjeg stanja, jer probleme još uvijek treba riješiti, koliko god je to moguće.

Jako, jako je teško tražiti pomoć... Jer osjećaš... Ne znam ni kako bih napisala... Osjećaš se stvarno krivom što si završila u takvoj situaciji zbog svoje lakovjernosti, svog povjerenja u druge....

Ali s druge strane, ne bi li trebao vjerovati nikome? Ne bi li trebao pomoći nekome tko ti je blizak, bio to rođak, prijatelj ili jednostavno netko koga uopće ne poznaješ...? Pa što je onda život... onda samo živjeti u šumi kao neki Maur....

Moj muž i ja jednostavno ne možemo shvatiti kako netko može tako podlo postupati s drugima. Što nekome mora prolaziti kroz glavu kad odabere takav životni put - nauditi drugima...