Prije mjesec dana izgubio sam svoju voljenu mamu koja je imala 83 godine. Voljela je ovu povijesnu, gotovo 100 godina staru kuću mojih prabaka i pradjedova. Po snijegu ili kiši, pješačila je oko 10 kilometara noseći teške torbe iz sela mojih baka i djeda (stigavši presjedajući na 2 autobusa iz svog grada prije toga) da bi stigla do ove kuće jer odatle nije vozio autobus... Bio sam ljut na nju što je to učinila, jer sam se bojao da ću je jednog dana na taj način izgubiti... ali nikada nije stala dok više nije fizički mogla... osjećala se sretno i kao kod kuće na ovom mjestu... mjestu gdje je odrasla sa svojom bakom i stričevima nakon što se vratila iz Sibira s 13 godina sama nakon deportacije obitelji iz njihovog doma u Litvi... kuća je bila zaista sretno mjesto, moj ujak je pekao svježi kruh, pjevao i svirao armoniku i sretan je dočekivao strance... Osjećam dužnost prema svojoj voljenoj mami i precima da obnovim i sačuvam ovo mjesto. Kao prvi korak, jučer smo očistili kuću, koja je bila u ogromnom neredu nakon što je netko više puta tamo tražio blago... i nisam se mogla prestati diviti njezinoj ljepoti... Bila bi mi neizmjerna čast moći obnoviti ovaj dragulj i sačuvati ga za buduće generacije. Iz dubine srca bih cijenila svaku donaciju koja bi pomogla u sprječavanju gubitka ove dragocjene baštine mojih prabaka i pradjedova. Puno vam hvala!♥️