Izgubio sam svoju voljenu mamu koja je imala 83 godine prije mjesec dana. Voljela je ovu povijesnu gotovo 100 godina staru kuću mojih pradjedova i bake. Po snijegu ili kiši pješačila je oko 10 kilometara noseći teške torbe iz sela mog djeda i bake (stigavši mijenjajući 2 autobusa iz svog grada prije toga) kako bi stigla do ove kuće jer tamo nije vozio autobus... Bio sam ljut na nju zbog radeći to, jer sam se bojao da ću je jednog dana izgubiti na taj način..ali nikada nije prestala sve dok fizički to više nije mogla raditi...osjećala se sretno i kao kod kuće na ovom mjestu...mjestu gdje je odrasla s njezina baka i stričevi nakon što se sama vratila iz Sibira s 13 godina nakon deportacije njezine obitelji iz njihovog doma u Litvi..kuća je bila istinski sretno mjesto, moj ujak je kuhao svježi kruh, pjevao i svirao harmoniku i sretno dočekivao strance.. .Osjećam dužnost prema mojoj voljenoj mami i precima obnoviti i sačuvati ovo mjesto. Kao prvi korak, jučer smo očistili kuću, koja je bila u ogromnom neredu nakon što je netko više puta tamo tražio blago..i nisam se mogao prestati diviti njenoj ljepoti..Bila bi mi neizmjerna čast moći ovo obnoviti dragulj i sačuvati za buduće generacije. Iz dubine svog srca cijenio bih svaku donaciju koja bi pomogla da se spriječi gubitak ovog dragocjenog nasljeđa mojih pradjedova i bake. Hvala vam puno!♥️