Zdravo. Radim ovo iz očaja. Ja sam rezultat pomalo traumatičnih iskustava, obiteljskog nasilja, napuštanja, gubitka, straha... Postala sam prekrasna žena, u očima drugih, sa svime što je potrebno da bude uspješna, ispunjena i sretna. Zbog svoje prošlosti i trauma, postala sam vrlo anksiozna, panična osoba koja se lako zaljubljivala u pogrešne ljude i mjesta, stvarajući emocionalnu ovisnost i snove koji se nikada nisu ostvarili. Dok sam se samo htjela osjećati voljeno, sretno i izgraditi nešto lijepo, pronalazila sam laži, propuste, izdaje, narcisoidne osobnosti o kojima sam postala potpuno ovisna. U potrazi za savršenstvom kako bi me voljeli, te u nedostatku ljubavi prema sebi i ljubavi od drugih, stvorila sam flastere kako bih prekrila svoju bol i svoju prazninu. Jedinu kontrolu koju sam osjećao u životu bila je kada sam imao nešto novca u ruci i nešto kupio. Čin kupovine značio je da mogu kontrolirati nešto u svom životu i pružiti si zadovoljstvo, zadovoljstvo koje je brzo prolazilo ostavljajući trag samouništenja i žaljenja. Ali to je postala ovisnost i začarani krug i, kako bih ispunio svoju emocionalnu prazninu, počeo sam tražiti kredite za otplatu kredita i tako dalje. Danas sam psihički uravnoteženija, idem na terapije i tražim novi smjer za svoj život, ali sam zarobljena dugovima koje više ne mogu plaćati. Entiteti mi odbijaju pomoći i nemam se kome drugome obratiti. Majka mi je pomagala koliko je mogla, ali uvijek postoje dodatni troškovi, a ja sam opet u mraku i ovaj put nemam nikoga kome se obratiti. Razmišljam o prodaji kuće kako bih otplatio sve što dugujem i krenuo ispočetka, ali moja kuća je jedino što sam uspio kupiti sam sa svojim trudom... Činjenica da mi je hipoteka dvostruka također je jako zakomplicirala situaciju i bojim se da ću, osim osobnih kredita, ne moći otplatiti ni stambeni kredit. Ali spreman sam učiniti bilo što, ako ne mogu pronaći drugo rješenje, čak i ako to znači da ću neko vrijeme živjeti u kampu. Mračne ideje mi prolaze kroz glavu, osjećam se posramljeno, poniženo, osjećam da u 39 godina nisam uspio ništa izgraditi, samo uništiti. I sve zato što sam samo htjela osjetiti ljubav... Ali ne krivim nikoga. Kriva sam za svoju neodgovornost, za korake koji su bili preveliki za moje noge i za to što nisam pomislila da bi se to jednog dana moglo dogoditi, kada sam se našla uistinu sama i bez ikoga kome bih se mogla obratiti. Ovo je moj posljednji pokušaj prije nego što izgubim ostatak dostojanstva, prije nego što odustanem od ovakvog života. U strahu. U gušenju. U potpunoj panici. Molim te, za ime Božje, da mi pomogneš platiti dug kako bih mogao pokušati oporaviti svoje zdravlje i ponovno početi živjeti. Samo želim platiti sve što dugujem i ne biti u zakašnjenju svaki mjesec... I barem moći kupiti hranu. Moj posao više ne može sve platiti. Moja ovisnost stvorena mojom patnjom dovela me je ovdje i očajan sam... Pomozi mi da ponovno živim. Možda je prekasno da živim svoje snove, stvorim obitelj, imam dom, ali nije prekasno da živim u ravnoteži, brinem se o sebi i naučim voljeti sebe, iznad svega. Pomozi mi…