Pozdrav. Radim ovo iz očaja. Proizvod sam pomalo traumatičnih iskustava: obiteljskog nasilja, napuštanja, gubitka, straha… Postala sam prekrasna žena, u očima drugih, sa svime što je potrebno da budem uspješna, ispunjena i sretna. Zbog svoje prošlosti i trauma, postala sam vrlo anksiozna osoba, sklona napadima panike i lako sam se zaljubljivala u pogrešne ljude i mjesta, stvarajući emocionalnu ovisnost i snove koji se nikada nisu ostvarili. Dok sam se samo željela osjećati voljeno, sretno i izgraditi nešto lijepo, nailazila sam na laži, propuste, izdaje i narcisoidne osobnosti o kojima sam postala potpuno ovisna. U potrazi za savršenstvom kako bih bila voljena, te u nedostatku ljubavi prema sebi i ljubavi od drugih, stvarala sam brza rješenja kako bih prikrila svoju bol i prazninu. Jedina kontrola koju sam osjećala u životu bila je kada bih imala nešto novca u ruci i nešto kupila. Čin kupnje značio je da mogu kontrolirati nešto u svom životu i pružiti si zadovoljstvo, zadovoljstvo koje je brzo prolazilo, ostavljajući trag samouništenja i žaljenja. Ali to je postala ovisnost i začarani krug, i kako bih popunila svoju emocionalnu prazninu, počela sam uzimati kredite kako bih otplatila druge kredite i tako dalje. Danas sam mentalno uravnoteženija, na terapiji sam i tražim novi smjer za svoj život, ali sam zarobljena dugovima koje više ne mogu platiti. Vjerovnici mi odbijaju pomoći, a nemam se kome drugome obratiti. Majka mi je pomagala koliko je mogla, ali uvijek postoje neki dodatni troškovi, i opet sam u mraku, a ovaj put nemam se kome obratiti. Razmišljam o prodaji kuće kako bih otplatila sve što dugujem i krenula ispočetka, ali moja kuća je jedino što sam uspjela postići sama kroz znoj lica... Činjenica da mi je hipotekarni rate dvostruko veća također je jako zakomplicirala situaciju i bojim se da ću, osim osobnih kredita, ne moći otplatiti ni hipoteku. Ali spremna sam učiniti sve ako ne mogu pronaći drugo rješenje, čak i ako to znači živjeti u kampu neko vrijeme. Mračne misli mi prolaze kroz glavu; Osjećam se posramljeno, poniženo, osjećam se kao da nisam ništa izgradila 39 godina, samo sam uništila stvari. A sve zato što sam samo htjela osjetiti ljubav... Ali ne krivim nikoga. Kriva sam za svoju neodgovornost, za korake koji su bili preveliki za mene i za to što nisam razmišljala da bi se to jednog dana moglo dogoditi, kada ću se naći zaista sama i bez ikoga kome bih se mogla obratiti. Ovo je moj posljednji pokušaj prije nego što izgubim ostatak dostojanstva, prije nego što odustanem od ovakvog života. U strahu. U gušenju. U potpunoj panici. Molim te, molim te, za ime Božje, pomozi mi da platim ono što dugujem, da pokušam oporaviti svoje zdravlje i ponovno početi živjeti. Samo želim platiti sve što dugujem, a ne biti u zaostatku svaki mjesec... I barem moći kupiti hranu. Moj posao više ne može sve pokriti. Moja ovisnost, stvorena mojom patnjom, dovela me ovdje i očajna sam... Pomozi mi da ponovno živim. Možda je prekasno da živim svoje snove, da stvorim obitelj, da imam dom, ali ne i da živim u ravnoteži, da se brinem o sebi i naučim voljeti sebe, iznad svega. Pomozi mi…