Bok, ja sam Marianna. Pišem ovo jer sam bespomoćna, srce mi se slama od brige, a kao majka, ovo je jedino što mogu učiniti odavde iz Mađarske za svog sina Szabolcsa i Pétera. Dok smo mi mirno spavali kod kuće ovdje u Mađarskoj, oni su se borili za preživljavanje u noćnoj mori koju je teško shvatiti zdravim razumom.

Dana 24. lipnja u 18:04 sati po lokalnom vremenu, zemlja se doslovno otvorila u Venezueli. Strašan, takozvani "dvostruki potres" opustošio je krajolik. Prvo je potres magnitude 7,2 potresao kuće, a samo 39 sekundi kasnije uslijedio je još razorniji potres magnitude 7,5. Szabolcs i Péter žive ili su živjeli u obalnom gradu Caraballedi, odmah izvan Caracasa - epicentra katastrofe. 70% grada uništeno je u sekundama. Sve izgleda kao da je bombardirano tepihom. Fizičari su izračunali da su dvostruki potresi koji su uzrokovali katastrofu ispustili ekvivalent gotovo 240 atomskih bombi iz Hirošime u Zemljinu koru. Moji su sinovi čudom preživjeli. Ali njihovi životi, njihova sadašnjost, sve zbog čega su se doselili u tu zemlju, za što su se borili i za što su radili, nestalo je u jednoj minuti.

Pred njihovim očima, pet višekatnica u neposrednoj blizini srušilo se poput kule od karata, zatrpavši sve pod sobom. Obitelj Szabolcs pronašla je utočište u vrtu stambene zgrade.

Nije bilo struje, signala, vijesti – samo zasljepljujući, zagušljivi oblak prašine i huk ruševina. Ali najgore je tek trebalo doći. Budući da se njihova zgrada nalazi na samoj plaži, najstrašnija opasnost pojavila se odmah nakon tako velikog potresa: tsunami.

Szabolcs i Péter tada su učinili nešto što je zahtijevalo nevjerojatnu hrabrost – ili ludost vođenu instinktom za preživljavanje. Znali su da ako dođe tsunami, neće imati šanse bez automobila, dokumenata i telefona. Ne znajući hoće li biti još jednog naknadnog potresa, u užasu su se vratili na sedmi kat u zgradu koja se zamračivala, škripala i bila opasna po život. Potrčali su do stana po ključeve i papire, a zatim, izlažući se najvećoj opasnosti, sišli su u mrkli mrak garaže po automobil. Izašli su i krenuli u planine.

Uputili su se prema glavnom gradu Caracasu, udaljenom 40 minuta, ali cesta je doslovno bila živi pakao. Mogli su se samo nadati da se autocesta, sastavljena od vijadukata i planinskih tunela, nije urušila. Ceste su bile podijeljene na dva dijela, stvarajući ogromne razlike u razini i kratere. Mogli su se kretati samo pješice kroz bježeću gomilu po strmim planinskim zemljanim cestama. Szabolcs i Péter morali su iz automobila promatrati kako ruševine gore oko njih, a iz prašine i dima mogli su čuti vriskove i frenetičnu vrisku ljudi koji su pod ruševinama tražili članove svoje obitelji i djecu. Taj kolektivni krik smrti još uvijek im odzvanja u ušima.

Uobičajeno putovanje od 40 minuta trajalo je 5 sati u ovom paklu na zemlji. Samo je jedna stvar održala našeg sina na životu: morao je stići do linije zračne luke u Caracasu, jer su bili uvjereni da će tamo biti signala (kojeg na kraju nije bilo, jer je i zračna luka bila teško oštećena), i da nas mogu nazvati kući prije nego što se probudimo u Mađarskoj i vidimo medije. Nisu htjeli da mi kao roditelji budemo šokirani. Telefon nam je zazvonio oko 6 sati ujutro po mađarskom vremenu. Sinu je drhtao glas, ali nas je umirio prije nego što su strašne slike mogle obići svijet. Tek tada, kada smo čuli vijest, stvarno smo paničarili. Međutim, čak i kada su stigli u Caracas, nisu mogli disati. Svi su tamo pobjegli na ulice zbog srušenih, statički opasnih kuća. Szabolcovi su prvu noć proveli u automobilu. Trenutno primaju privremeno sklonište u Mađarskoj kući u Caracasu, na čemu ćemo zauvijek biti zahvalni lokalnoj mađarskoj zajednici.

Ali na plaži se čini kao da je sve nestalo. Kuća je u životno opasnom stanju, područje je evakuirano, područje je zatvoreno. Ne mogu se vratiti. Nema više trgovina, supermarketa, ljekarni ni liječničkih ordinacija. Nema vode, nema struje, mobilna veza je mrtva. Zračna luka je zatvorena zbog oštećenih pista, metro je zaustavljen. Potpuna je paraliza. Uz to, sada postoji strah od zaraze u tom području.

Mojim sinovima ostala je odjeća, osobni dokumenti i automobil. Moraju sve obnoviti od nule u urušenoj zemlji. Naš je cilj sada prikupiti 5000 eura. Taj iznos nije za luksuz, već za puko preživljavanje: sigurnu hranu, čistu pitku vodu, najnužnije lijekove, odjeću i bitne logističke korake u sljedećim kritičnim mjesecima.

Ljubazno vas molim, ako možete, da podržite našu djecu, čak i cijenom kave ili ručka, kako bi imali snage i priliku oporaviti se od ruševina. I što je jednako važno: podijelite ovaj link kako bi vijest došla do što više ljudi, prijatelja i poznanika u inozemstvu.

Hvala vam od srca, u ime moje obitelji!

Marijana,

zabrinuta majka