Dragi prijatelji i ljubazni ljudi,

Zovem se Zvonimir. Iz Hrvatske sam i obraćam se vama kako bih zatražio pomoć u trenutku kada nemam drugog izbora.

Godine 1991. u mojoj zemlji izbio je brutalni rat. Sudjelovao sam kao civil na obveznoj vojnoj službi, pomažući našim obrambenim naporima na sve načine. U ožujku 1992. teško sam ranjen u koljeno. Razvio sam osteomijelitis i sepsu, te mi je mjesecima život visio o koncu. Gotovo četiri mjeseca bio sam u blagoj komi sa stalno visokom temperaturom. Zahvaljujući vještim liječnicima i Božjoj milosti, preživio sam.

Ali put do oporavka bio je dug i bolan. Tijekom godina podvrgnut sam nekoliko ozbiljnih operacija i na kraju mi je ugrađena proteza koljena. Budući da više nisam mogao raditi, dobio sam invalidsku mirovinu - mirovinu koja je izuzetno niska i nije dovoljna za život.

Kasnije sam morao na još jednu operaciju zamjene koljena kada se prvi implantat istrošio. Ova je bila puno kompliciranija, s još više metala i težim oporavkom. Hodanje je sada vrlo otežano. Očekuje se još jedna operacija u sljedećoj godini ili dvije, a moje cjelokupno zdravlje je ozbiljno narušeno.

Nikad nisam mislio/la da ću se naći u situaciji u kojoj ću morati tražiti ovakvu pomoć. Nije lako napisati ove riječi, ali istina je: moji prihodi su premali, a osnovni životni troškovi (hrana, stanarina, računi) su veći nego što mogu podnijeti. Država ne nudi odgovarajuću podršku civilnim žrtvama rata i osjećam se kao da sam zaboravljen/a.

Ne tražim puno. Čak i mala mjesečna donacija, ako je moguće, napravila bi pravu razliku u mom životu. Sve što date pomoći će mi da pokrijem troškove lijekova, hrane i struje. Od srca vam zahvaljujem što ste uopće pročitali moju priču.

Neka vas Bog blagoslovi.

S zahvalnošću,

Zvonimir