pozdrav svima Ja sam umirovljenik kojeg su nakon 14 godina veze sa ženom izbacili iz kuće kao smeće. U životu nisam nikoga povrijedio, a još manje svoju obitelj. U listopadu ove godine moja je partnerica objavila da me ne voli i da se želi skrasiti s nekim drugim, a ja sam se morao iseliti. Uspjela sam. Ne boreći se za to jer je bilo osuđeno na neuspjeh. Ostao sam sam. Bez doma sam otišao s vrećama odjeće. Iza sebe sam ostavio kuću, auto, sve za što sam radio. Sada nemam ni za osnovne potrebe, nemam ni kruha kupiti. Penzija koju prima iznosi 1950 PLN. Od čega 1200 PLN ide za najam stana, po mogućnosti podruma. Srce mi je nekoliko puta puklo od tuge i boli zbog toga kako se možete ponašati prema nekome tko se nekoliko godina brine o svojoj obitelji i domu. Nikad nisam dao razlog za varanje, nikada nisam zlorabio alkohol. Bio sam, trudio sam se biti dobar otac, partner. Otac jer imamo zajedničko dijete, kćer koja je 30. studenog napunila 13 godina. Beba je plakala kad me majka izbacila iz kuće. Toliko me boljelo, osjećala sam se tako bespomoćno. Tijekom godina moja je obitelj zaradila novac od banaka za renoviranje kuće u kojoj smo živjeli. Kuća je ostala mom partneru, a dugovi meni. Zbog svega sam si pokušao oduzeti život, ali sam zahvaljujući svom poslodavcu izbjegao smrt. Sada znam da je to bilo jako glupo rješenje. Nažalost, nakon nekog vremena pokazalo se da sam i ja ostala bez posla jer sam bila na bolovanju. Sada ne mogu u svemu tome izaći na kraj, a uz to se pokazalo da sam morala napustiti unajmljeni stan jer je vlasniku bio preskup. I opet padaju na pamet glupe misli. Znam da taj novac neće obnoviti moju obitelj, neću kupiti stan, ali bi mi omogućio smanjenje dugova. Možda bi me čak i digao na noge. Ne mogu ovo sam riješiti. Ja sam vrijedna osoba, ali ne mogu bez pomoći. Molim sve koji žele i imaju srca da pomognu. Bojim se da ću loše završiti ako mi nitko ne pomogne. A volio bih živjeti i nekome biti potreban.