Pozdrav svima. Umirovljenik sam koji je nakon 14-godišnje veze sa ženom izbačen kao smeće. Nikada nikome u životu nisam naudio, a kamoli svojoj obitelji. U listopadu ove godine moja partnerica je objavila da me ne voli i da želi započeti život s nekim drugim, te sam se morao iseliti. Učinio sam to. Bez borbe za nju, jer je bilo osuđeno na propast. Ostao sam sam. Beskućnik, otišao sam s vrećama odjeće. Ostavio sam kuću, auto, sve za što sam radio. Sada si ne mogu priuštiti ni osnovne potrepštine, čak ni dovoljno za kruh. Mirovina koju primam iznosi 1950 PLN. Od toga 1200 PLN ide na najam stana, više nalik podrumu. Srce mi se nekoliko puta slomilo od tuge i boli kako se netko tko se brinuo za svoju obitelj i dom više od desetljeća može tretirati. Nikada nisam dao nikakav razlog za nevjeru i nikada nisam zloupotrijebio alkohol. Bio sam, i trudio sam se biti, dobar otac i partner. Otac jer imamo zajedničko dijete, kćer koja je 30. studenog napunila 13 godina. Moje dijete je plakalo kad me majka izbacila. Toliko je boljelo, osjećao sam se tako bespomoćno. Tijekom godina naporno sam radio kako bih uzdržavao svoju obitelj, otplaćivao sam banke za obnovu kuće u kojoj smo živjeli. Kuća je pripala mom partneru, a dugovi meni. Kroz sve to pokušao sam si oduzeti život, ali zahvaljujući poslodavcu izbjegao sam smrt. Sada znam da je to bila vrlo glupa odluka. Nažalost, nakon nekog vremena izgubio sam i posao jer sam bio na bolovanju. Sada se ne mogu nositi sa svime time, a uz to ću morati napustiti svoj unajmljeni stan jer je stanodavac previše plaćao. I opet mi na pamet padaju glupe misli. Znam da ovaj novac neće obnoviti moju obitelj, neću moći kupiti stan, ali bi mi pomogao smanjiti dugove. Možda bi me čak i vratio na noge. Ne mogu se sam nositi s ovim. Vrijedna sam osoba, ali ne mogu to učiniti bez pomoći. Molim sve koji žele i imaju srce za pomoć. Bojim se da ću, ako mi nitko ne pruži pomoć, završiti u lošoj situaciji. A želim živjeti i biti nekome potreban.