Duboko me zanima psihologija, pa mogu opisati mnogo toga što mi se dogodilo, ali to su samo riječi. Ne mogu to emocionalno shvatiti niti osjetiti suosjećanje prema sebi.

Osjećam se dehumanizirano, kao nešto što se može preći, progledati, zaboraviti. Kao da moje granice nikada nisu ni postojale. Ne znam kako izraziti težinu svega kroz što prolazim, čini se previše za mene. Zaista mi treba pomoć i ovo je prvi put u životu da sam imala hrabrosti zatražiti je.

Djevojka na slici sam ja u djetinjstvu. Ne mogu reći da sam ovo ja kad sam bila dijete jer se nikad nisam osjećala kao dijete. Nisu se prema meni tako ponašali.

Tretirali su me kao da sam nekako slomljena, kao da se trebam brinuti o sebi, odgajati se od prvog dana na ovoj zemlji.

Tako sam i učinila. Svi su bili ravnodušni prema mojim potrebama i čak su me tjerali da se osjećam zlobno što ih imam. Prestala sam imati potrebe. Izbrisala sam ih.

Nastupala sam za sve, ponašala se kao da puno znam, kao da mogu sve podnijeti.

Nikad se nisam stvarno sabrala, ali dugo sam mislila da jesam. Bila sam kiborg, a ne dijete. Ušutkala sam svoju autentičnost. Ušutkala sam djevojčicu u sebi.

Ignorirao sam njezine potrebe, baš kao i svi ostali.

Imam 22 godine i moje tijelo se konačno budi iz tog smrznutog stanja.

Njena bol, bol koja je bila zakopana toliko godina, sada vrišti kroz mene. Kroz moje tijelo.

Mislio sam da sam emocionalno zreo od malih nogu.

Ali istina je da sam se jednostavno disocirala.

Bio sam kao robot, ili zombi.

Ubio sam tu malu djevojčicu.

Bol koja sada dolazi u valovima ponekad je onostrana.

Predugo sam bio smrznut.

I sada je nepodnošljivo, a opet nekako tako poznato.

To je podsjetnik da nikada ništa nije bilo u redu.

Da je uvijek ovoliko boljelo.

I sada kada sam potpuno shvatio što mi je učinjeno i što sam si nastavio raditi, ne mogu ovako nastaviti. Ne mogu si i dalje nanositi bol.

Osoba koja mi je najbliža. Moj partner.

Istina je da me nikad nije vidio.

Jer ni on sebe ne vidi.

I on je smrznut.

Ali on još ne doživljava ono što ja doživljavam.

Ali znam da to dolazi i za njega.

Imao je slično djetinjstvo i uvijek sam u njemu vidjela toliko sebe.

Tek sada počinjem shvaćati što je to zapravo značilo.

Ali ovaj dio mene koji je bio toliko dugo zatvoren...

Njegov nedostatak brige i zatvoreno srce doživljava kao svježu smrt svaki put kad se toga sjeti. Mnogo se svađamo jer se povlačim od sve te boli.

I kad me izvana ne boli, smrznem se i

Ne sudjelujem baš u životu, samo se pretvaram.

I moje tijelo je sve više i više iscrpljeno.

Baš kao i ta mala djevojčica.

I mrzim je. Mrzim svoju živost.

Ne mogu joj pomoći. Ne mogu si pomoći.

Osoba koja mi je najvažnija odbacuje mene, moje osjećaje, moje potrebe, moje borbe.

Ne znam kako bih se drugačije ponašao/la prema sebi.

Tako se i ja okrećem od sebe. I ciklus ponovno počinje.

Dok na kraju ne izgorim od svog stresa.

Ne mogu to više.

Ne želim stalno ozljeđivati ni sebe ni svog partnera.

Čak i ako se ponaša kao da ga nije briga, znam da ga briga.

Bio sam to. Napravio sam istu stvar, isključio se, odspojio.

Moram se odmoriti od partnera neko vrijeme ili možda dulje.

Međutim, potpuno sam ovisan jer nemam kamo drugdje otići.

Čak i kad bih si mogla priuštiti boravak u hotelu, užasno se bojim spavati sama, posebno sada, u ovom trenutku svog života kada sam nevjerojatno ranjiva. Osjećam opasnost posvuda. Trebam novac za terapiju, lijekove, hranu za sebe i da platim partneru sobu, kao da smo samo cimeri. Ne mogu ići na posao. Ne sada. Ali želim biti neovisna od bilo koga barem dva mjeseca i usredotočiti se na sebe. Ako budem ovisna, vjerojatnije ću se vratiti u malo dijete. Molim vas, pomozite mi da postanem neovisna na neko vrijeme kako bih se zaista mogla samostalno držati. Inače neću uspjeti. Ne mogu to učiniti potpuno sama i osjećam se najusamljenije kada sam s onima koji su mi najbliži. S novcem želim moći biti tu za sebe, ponovno pronaći sebe i ne osjećati se tako potpuno usamljeno. Ne želim više mrziti sebe.

Trebam nekoga tko će se brinuti, barem malo. Da nisam sama na ovom svijetu. Strašno je. Ne mogu biti sama. Ne mogu biti tu za sebe kada me na svakom koraku moji najbliži podsjećaju da nisam važna.

U tim trenucima mrzim sebe kao da nema milosti, a istovremeno drhtim od straha pred sobom i energijom mržnje koja teče od mene prema meni.

Ne mogu zagrliti tu malu djevojčicu u sebi. Neka umre, nije važna. Ona je kriva zašto je nitko nije htio, nitko se nije prema njoj ponašao kao prema živom biću.

S novcem mogu pokušati dati si prostora da budem sam sa sobom.

Da se brinem za ovu malu djevojčicu u sebi.

Da joj pokažem možda prvi put

da je ona važna.

Nije samo novac. Dat ćeš mi pravo na život. Pravo da budem važan/važna, da vidim ljudskost u sebi i da na sebe gledam s ljubaznošću.

„Netko ulaže u moju dobrobit.“ Ne mogu opisati koliko me ta pomisao istinski sretnom čini. Zbog nje osjećam ono što mi je trebalo kad sam htjela dijete. Da sam važna i da se o meni brine.

Ovo mi znači sve i stvarno mislim sve jer se jako bojim da bih opet mogla biti napuštena.