Bok. Želio bih se prijaviti na tečaj kako bih naučio moć Manifestacije.

Zakon privlačnosti

Prepoznavanje mojih blokada. Samoizlječenje. Želim se preseliti bliže svojoj djeci koja žive na selu. Tamo je tako tiho i mirno u usporedbi s ovim mjestom. Imam dvije kćeri i sina koje volim više od svega na svijetu! Inzistirali su da moram otići odakle sada živim, jer ovdje nije sigurno i ne mogu se brinuti za svoje unuke ovdje. I ja to jako dobro razumijem i u potpunosti poštujem! Zato se brinem o njima u njihovoj kući. Zabavimo se 😊.

Želim biti sretna i jaka te moći pomagati svojim voljenima s raznim stvarima, a također i ljudima koji se bore s mislima, tjeskobom, ljutnjom, ovisnošću, ali koji ne mogu izaći na vrata ili razgovarati sa zdravstvenim osobljem ili drugim agencijama koje bi željeli kontaktirati, ali ne mogu. Mogu biti ta koja pomaže u tako teškoj i ranjivoj situaciji. I to bez naplate. Već sam prije pomagala ljudima s raznim stvarima. Također sam kupila hranu nekome, a da nisam tražila ništa zauzvrat. Sjećam se da mi je to dalo dobar i topao osjećaj i zahvalnost. S drugima koje su ljudi s visoka gledali, pozdravljala sam ih i mogla sam započeti razgovor. Ako sam imala novca kod sebe, uvijek sam davala lipu. Nešto što nikad nisam zaboravila je kada sam čula da kada je netko pričao o meni, a nije se sjećao ili znao moje ime, to je objasnio ovako: Ona koja se uvijek tako lijepo smiješi i uvijek pozdravlja. Oh, ona, da, mogli su ljudi tada reći. Bilo je tako dirljivo čuti i moram reći da je bio prekrasan osjećaj da postoji netko tko me zapravo prepoznao. Sjećam se da sam odrastala s tim. To je bilo prije nego što sam i sama propala. Oduvijek sam i prije čuvala pse. Posljednje 2 godine sve više razmišljam o tome kako bi bilo lijepo sa psom. Onim koji želi da mi bude majka i da dobijem društvo i dobro zna što to čini mom zdravlju i psihi. To je takav lijek za dušu i moju dobrobit kada se brinem o psu. A onda i svaki dan izlazim van. Ne uživam u šetnjama sama. Toliko je usamljeno. Želim posjećivati obitelj bez da moram biti tjeskobna i želim biti na okupljanjima poput krštenja, krizmi, vjenčanja, rođendana, božićnih proslava i pridružiti se izletima na koje me pozovu. I želim si moći priuštiti liječničke preglede, specijaliste, oftalmologa, eventualno naočale, zubara. Želim si moći kupiti svu zdravu hranu, poput ribe, bijelog mesa, voća, povrća itd. itd. preskupo je za nas koji živimo sami u Norveškoj! Plaćam gotovo jednako najamninu za svoj mali stan u usporedbi s obitelji koja posjeduje svoj stan i plaća i kredit i najamninu! Norveška je bogata, ali stanovnici su nažalost siromašni! Mnogo dugih redova ispred distribucija hrane u većim gradovima. Mnogo puta sam ostala bez hrane, higijenskih proizvoda i lijekova, jer nažalost nema dovoljno novca. Ne sjećam se kada sam zadnji put imala božićnu hranu ili išta za Uskrs ili na druge blagdane! Odlučila sam ostati kod kuće za Božić i do 5 puta, jer mi je uvijek nedostajalo božićnih poklona za nekoga. I uvijek je bilo bolno. Nitko u mojoj obitelji to ne zna. Rekla sam da su me zamolili. Nikada nisam mogla ići na takve distribucije hrane, jer se osjećam kao prosjak i ne vrijedim ništa kao osoba, a i zato što dok sam odrastala, nikada me nitko nije naučio da mogu tražiti stvari. Naučila sam da nikada ne smiješ tražiti od drugih da ti donesu hranu, piće ili jabuku, jer je to bilo prosjačenje. I to je još uvijek tako duboko u meni, da to ne mogu podnijeti. Bila sam jako usamljena kao dijete. Nisam imala s kim igrati se dok se nismo preselili i dok nisam imala 10 godina. Mama i tata su me voljeli, ali bili su mladi i neuki. Bili su vrijedni radnici, što se naravno na kraju isplatilo. Bili su financijski stabilni i to je puno pomoglo meni, mojoj braći i našoj djeci, a sada i praunucima. Dobila sam što sam htjela i puno više. I jako sam zahvalna na tome! Ali to me nije naučilo razumjeti emocije ili što je život zapravo i što možeš učiniti da imaš vjeru u sebe i budeš sretan sa sobom. Gotovo se ničega ne sjećam iz svog života prije nego što sam napunila 10 godina.

Ni kolege iz razreda, ni učitelje, ni djecu u vrtiću, ni osoblje. Od 4. razreda nadalje, sjećam se više. Bila sam isključena, maltretirana i ismijavana. Jer sam bila povučena i vrlo sramežljiva. Ako me drugi nisu kaznili, onda sam to učinila sama, nesvjesno! Danas, u dobi od 57 godina, upoznala sam sebe i puno razmišljala o sebi i okolini oko sebe te složila dio svoje slagalice. Također sam započela privatnu autobiografiju, koju, kada je pročitam, kao da je nisam napisala. Malo sam razmišljala o tome, što ako uspijem napisati knjigu, objaviti je? Zaraditi novac. Kad su mi djeca bila mala, htjela sam napisati knjigu bajki. Voljela sam čitati bajke i pjevati sa svojom djecom. I voljela bih to raditi i sa svojim unucima. Dvije djevojčice, od 1 1/2 godine i 2 1/2 godine. Moram reći da sam se polako počela nadati boljem životu nakon što sam postala baka. Ali... sada je ovdje bilo puno toga. Ne znam što ovdje zadržati, a što uzeti? U redu. Ako sada sve ovdje izbrišem, znam da se nikad neću vratiti ovdje.

To mi omogućuje da započnem novi život s dobrim zdravljem, budem prisutna za svoju djecu i unuke, roditelje, braću, nećakinje, nećake i da mogu kontaktirati najboljeg prijatelja na svijetu, kojeg sam nekoć imala, kojeg sam iznevjerila i koji mi jako nedostaje. Svi su me vidjeli možda 2__3 puta godišnje. Ponekad je to prošlo više od godinu dana. Moji roditelji su me izgubili prije mnogo godina. Znam da su plakali, a i ja. Uvijek sam se borila sa strašnom grižnjom savjesti prema svima ostalima. Zatvorila sam se u sebe i sve ostale izvan svog života, od prije otprilike 12 godina! Tako je tužno što MORATE imati novac da biste mogli ozdraviti. Morate imati novac da biste dobili pomoć za pronalaženje dijagnoza onoga što nije u redu s vama. Tako je tužno što novac znači sve, a apsolutno ne bi trebalo biti tako!. Ako mi netko želi pomoći, bit ću vam jako zahvalna! Iako se sada osjećam posramljeno i poniženo od same sebe, prvi put u životu pitam: Hoćete li mi/hoćete li mi pomoći? S poštovanjem, Heidi