Zdravo

Zovem se Vicky i sada imam 21 godinu.

Nažalost, nisam prošao kroz najlakšu priču, a siguran sam da nisam jedini.

S 14 godina, nakon nekih traumatičnih iskustava, ured za dobrobit mladih me primio na skrb, a zatim sam nekoliko godina živio u grupnom domu.

Ubrzo nakon što sam se tamo uselio, moj se život promijenio za 180 stupnjeva jer sam nakon svega što se dogodilo iznenada psihički obolio.

Prvi put sam primljen u dječju i adolescentnu psihijatrijsku kliniku i pokazivao sam početne znakove abnormalnosti.

Nažalost, počela sam se ozljeđivati i nisam znala što učiniti sa svim svojim mislima, osjećajima i ljutnjom.

Nakon nekog vremena počeli su disocijativni napadaji.

Napadaji i drugi povezani problemi značili su da sam morao provoditi puno vremena u klinikama i bolnicama.

Dakle, čak ni tada nisam mogao živjeti svoj život kao drugi mladi ljudi mojih godina i bio sam vrlo ovisan o pomoći.

Na kraju sam morao uzimati lijekove i to je postalo kronično.

U tom trenutku mi ništa od toga nije bilo jasno i nisam shvaćao što sve to znači za mene jer je sve bilo previše.

Nakon nekoliko tjedana, dobila sam dijagnozu PTSP-a.

Mnogi vjerojatno misle da mentalna bolest nije tako loša, ali ne, to nije istina. Bolest mi je oduzela jednako vitalnosti i snage volje kao nekome tko ima rak i mora dugo ići na kemoterapiju, jer PTSP zahtijeva puno vremena, puno terapije i prije svega puno pažnje.

Nažalost, bolest nije dobro istražena, ili bolje rečeno, u današnjem društvu se umanjuje njezin značaj.

Čujete stvari poput toga da je to "samo" psihološki i da ne biste trebali dizati toliku buku, ali većina ljudi nije ni svjesna što to zapravo radi čovjeku, nažalost ni danas.

Ali to mi je oduzelo mnogo vitalnosti i životne radosti, za koje se sada moram teško boriti da ih povratim.

Od 2022. godine više ne živim u omladinskim službama već sam.

Gubitak mog sigurnog prostora doveo je i do mnogih neuspjeha koji su mi postavili prepreke na putu. Nekoliko mjeseci nisam mogao raditi ili ići u školu jer je rizik da mi se nešto dogodi ili da mi se stanje ponovi bio prevelik.

Sada sam na prilično dobrom putu, ali bolest mi i dalje baca mnoge prepreke koje ne mogu sam prevladati.

Trenutno uzimam lijekove, prošla sam nekoliko terapija i bila u bolnici te želim pronaći dobar put naprijed, ali to nije moguće sama.

Osobno sam odlučio da više ne uzimam nikakve lijekove jer su nuspojave također značajne, i zato sam došao na ideju da nabavim psa.

Po prirodi sam povučena osoba i volim kontakt sa životinjama.

Naravno, stvari su se promijenile i poboljšale posljednjih godina, ali bolest je i dalje prisutna i napadi nažalost još uvijek ne prolaze, što mi je i dalje izuzetno teško jer želim živjeti svoj život kao i svi ostali moji dobni skupine koji su zdravi.

Nakon malo istraživanja, došla sam na ideju da bih voljela imati psa pomagača za PTSP i nadam se da će mi to pomoći da se vratim normalnom životu s manje simptoma.

Razumijem da bolest neće potpuno nestati, ali pas bi mi bio od ogromne pomoći, pogotovo sada kada živim sam i nitko ne primjećuje ako se nešto dogodi.

Može reći kada će se to dogoditi i, u hitnom slučaju, čak mi donijeti lijekove ili me smiriti i jednostavno mi pružiti sigurnost koju mi nitko drugi ne može pružiti.

On može učiniti mnogo drugih stvari koje će mi, nadam se, pomoći da prevladam bolest ili je donekle obuzdam kako bih mogao voditi normalan svakodnevni život poput drugih ljudi mojih godina.

Pas tada smije ići na mjesta gdje nitko drugi ne može, a ako imam sreće, čak i u bolnicu ili na tržnice, prema zakonu.

Gotovo kao pas vodič ili nešto slično.

Stoga bih bio iznimno zahvalan za svaki cent i euro koji se mogu donirati i pomoći mi da ostvarim svoj cilj.

Ovo nije zamišljeno kao prosjačenje, ali stvarno bih se oslonio na to jer kao naučnik i student, nažalost nemam dovoljno dobra primanja da bih ovako nešto mogao.

I praktički nitko ne može sam prikupiti novac, ali bi to bilo izuzetno važno za moju budućnost i za suzbijanje bolesti.

Nažalost, ova vrsta psa za obuku ili pomagača nije pokrivena nikakvim zdravstvenim osiguranjem i morate u potpunosti sami snositi troškove ako vam je potreban. To je praktički nemoguće, zbog čega se većina ljudi oslanja na pomoć stranaca.

Zasad zdravstveno osiguranje pokriva troškove samo za jednog slijepog psa; sve ostale pse pomagače moram u potpunosti platiti iz vlastitog džepa, što mi nažalost kao studentu i pripravniku nije moguće.

Za mene bi to, međutim, bila zadnja opcija bez daljnjih lijekova ili drugih mjera.

Bio bih vam jako zahvalan na svakoj pomoći i svakom novčiću!

Srdačan pozdrav