Zdravo

Moje ime je Vicky i sada imam 21 godinu.

Nažalost, nisam imao najlakšu priču i sigurno nisam jedini.

S 14 godina, nakon nekih traumatičnih događaja i iskustava, primljena sam na skrb u Ured za mlade i potom sam nekoliko godina živjela u stambenoj skupini.

Nedugo nakon što sam se uselila život mi se potpuno promijenio jer sam nakon svega što se dogodilo odjednom psihički oboljela.

Prvi put sam došao u kliniku za dječju i omladinsku psihijatriju i pokazao prve abnormalnosti.

Nažalost, počela sam se ozljeđivati i više nisam znala što bih sa svim svojim mislima, osjećajima i ljutnjom.

Nakon nekog vremena počeli su disocijativni napadaji

Napadaji i ostalo, zbog čega sam morao provoditi dosta vremena po klinikama i bolnicama.

Tako da tada nisam mogao živjeti svoj život kao drugi mladi ljudi mojih godina i morao sam se oslanjati na pomoć.

U nekom sam trenutku morala uzimati lijekove i postalo je kronično.

Tada mi ništa od toga nije bilo jasno niti što mi sve to znači jer mi je sve to bilo previše.

Nakon nekoliko tjedana u moj život ušla je dijagnoza PTSP-a.

Mnogi sada misle da mentalno zdravlje nije loše, ali ne, to nije istina, bolest mi je oduzela jednako toliko životne snage i volje kao i nekome tko ima rak i mora na dugu kemoterapiju jer PTSP iziskuje puno vremena , puno terapije i prije svega puno pažnje.

Nažalost, bolest nije toliko istražena iu današnjem društvu sve se omalovažava.

Takve stvari možete čuti, to je samo psihološki i ne biste se trebali tako ponašati, ali nažalost većina ljudi nije ni svjesna što to zapravo čini čovjeku.

Ali to mi je oduzelo puno vitalnosti i radosti života, s kojom se sada moram mukotrpno boriti.

Od 2022. više ne živim uz pomoć mladih nego sam.

Zbog gubitka zaštićenog prostora, opet sam imao puno prepreka koje su mi postavile nekoliko prepreka na putu. Nisam mogao raditi ili ići u školu nekoliko mjeseci zbog rizika da mi se nešto dogodi opet je bio prevelik imati recidiv.

Sada sam na dosta dobrom putu, ali mi bolest još uvijek postavlja puno prepreka koje ne mogu sama savladati.

Sada uzimam lijekove i imao sam nekoliko tretmana te boravio u bolnici i klinici i želio bih pronaći dobar put naprijed, ali to nije moguće sam.

Osobno sam odlučio da više ne želim uzimati lijekove jer je bilo nuspojava i zato sam došao na ideju da imam psa.

Po prirodi sam povučena osoba i uživam u kontaktu sa životinjama.

Naravno da se puno toga dogodilo i popravilo u zadnjih nekoliko godina, ali bolest je i dalje tu i nažalost napadaji i dalje ne prolaze, što je i dalje jako loše za mene jer bih htjela živjeti svoj život kao i svi drugi u mojim godinama tko je zdrav su .

Nakon malo istraživanja, došao sam na ideju da bih volio imati psa pomagača za PTSP i nadam se da ću se moći vratiti u normalan život s manje simptoma.

Jasno mi je da bolest neće potpuno nestati, ali pas bi mi bio od velike pomoći, pogotovo sad kad živim sama i nitko ne primjećuje ako se nešto dogodi.

On može primijetiti kada se to događa i u hitnim slučajevima može mi čak donijeti lijekove ili me smiriti i jednostavno mi pružiti sigurnost koju mi nitko drugi ne može dati.

On može učiniti mnoge druge stvari koje će mi, nadam se, pomoći da pobijedim svoju bolest ili je malo obuzdam kako bih mogao voditi normalan svakodnevni život kao i drugi moji vršnjaci.

Pas tada smije ići na mjesta gdje nitko drugi ne može ići, a ako imam sreće čak iu bolnicu ili tržnicu prema zakonu.

Skoro kao pas vodič ili slično.

Tako da bih bio jako sretan za svaki cent i euro koji mogu biti donirani i pomoći mi da postignem svoj cilj.

Ne bi trebalo biti prosjačenje, ali ja bih stvarno ovisio o tome jer ti kao pripravnik i student nažalost nemaš dobra primanja da bi ovako nešto omogućio.

I gotovo nitko ne može skupiti novac sam, ali bilo bi jako važno za moju budućnost i suzbijanje bolesti.

Nažalost, ovu vrstu dresure ili psa pomagača ne plaća nijedno zdravstveno osiguranje i troškove morate u potpunosti pokriti sami ako vam zatreba, nažalost, to je gotovo nemoguće i zato se većina ljudi oslanja na pomoć stranaca .

Fond je do sada pokrivao samo troškove za slijepog psa, sve ostale pse pomagače plaćam u potpunosti iz vlastitih sredstava, što ja kao student i pripravnik nažalost ne mogu sama.

Za mene bi to bila zadnja opcija bez daljnjih lijekova i drugih mjera.

Bio bih jako zahvalan za svaku pomoć i svaki cent!

Srdačan pozdrav