Zdravo

Zovem se Vicky i sada imam 21 godinu.

Nažalost, nisam imao/imala najlakšu priču za proći, i siguran/sigurna sam da nisam jedini/jedina.

S 14 godina, nakon nekoliko traumatičnih iskustava, Ured za dobrobit mladih me primio na skrb, a zatim sam nekoliko godina živio u stambenoj skupini.

Ubrzo nakon što sam se tamo uselio, moj se život promijenio za 180 stupnjeva jer sam nakon svega što se dogodilo iznenada postao psihički bolestan.

Prvi put sam primljen u dječju i adolescentnu psihijatrijsku kliniku i počeo sam pokazivati znakove abnormalnosti.

Nažalost, počela sam se ozljeđivati i više nisam znala što učiniti sa svim svojim mislima, osjećajima i ljutnjom.

Nakon nekog vremena, pojavili su se disocijativni napadaji

Napadaji i druge stvari, što je značilo da sam morao provoditi puno vremena u klinikama i bolnicama.

Dakle, čak ni tada nisam mogao živjeti svoj život kao drugi mladi ljudi mojih godina i bio sam ovisan o puno pomoći.

U nekom trenutku sam morao uzimati lijekove i to je postalo kronično.

U to vrijeme nisam bio svjestan što sve to znači za mene jer je sve to bilo previše za mene.

Nakon nekoliko tjedana dijagnoza PTSP-a ušla je u moj život.

Mnogi ljudi vjerojatno misle da psihološki nije tako loše, ali ne, to nije istina. Bolest mi je oduzela jednako toliko vitalnosti i snage volje kao nekome tko ima rak i mora se podvrgnuti dugim razdobljima kemoterapije, jer PTSP treba puno vremena, puno terapije i, prije svega, puno pažnje.

Nažalost, bolest nije puno istražena i u današnjem društvu se sve umanjuje.

Čujete stvari poput toga da je to "samo" psihološki i da ne biste trebali dizati toliku buku, ali što to zapravo radi osobi nešto je što većina ljudi nažalost još uvijek ne shvaća.

Ali to mi je oduzelo mnogo vitalnosti i radosti u životu, koje se sada moram boriti vratiti.

Od 2022. više ne živim u domu za mladež, već sam.

Gubitak zaštićenog prostora također je uzrokovao mnogo problema koji su mi stvarali prepreke. Nisam mogao raditi ili ići u školu nekoliko mjeseci jer je rizik da mi se nešto dogodi ili da dođe do recidiva bio prevelik.

Sada sam na prilično dobrom putu, ali bolest mi i dalje stavlja mnogo prepreka koje ne mogu sam prevladati.

Sada uzimam lijekove, imala sam nekoliko terapija i boravaka u klinikama i bolnicama te bih voljela pronaći dobar način za napredak, iako to nije moguće sama.

Osobno sam odlučio da više ne uzimam nikakve lijekove jer nuspojave nisu beznačajne, i zato sam došao na ideju da nabavim psa.

Po prirodi sam povučena osoba i uživam u kontaktu sa životinjama.

Naravno, puno se toga dogodilo i poboljšalo u posljednjih nekoliko godina, ali bolest je još uvijek prisutna i nažalost napadi još uvijek ne nestaju, što je i dalje izuzetno loše za mene jer bih htio živjeti svoj život kao i svi ostali mojih godina koji su zdravi.

Nakon malo istraživanja, došla sam na ideju da bih voljela imati psa pomagača za PTSP i nadam se da će mi to pomoći da se vratim normalnom životu s manje simptoma.

Znam da bolest neće potpuno nestati, ali pas bi mi bio od velike pomoći, pogotovo sada kada živim sam i nitko ne primjećuje ako se nešto dogodi.

On može primijetiti kada se to dogodi i, u hitnom slučaju, čak mi donijeti lijekove ili me smiriti i jednostavno mi pružiti sigurnost koju mi nitko drugi ne može pružiti.

On može učiniti mnogo drugih stvari koje će mi, nadam se, pomoći da prebrodim bolest ili je donekle obuzdam kako bih mogao voditi normalan svakodnevni život poput drugih ljudi mojih godina.

Pas tada smije ići na mjesta na koja nitko drugi ne može ići, a ako imam sreće, čak i u bolnicu ili na tržnice, prema zakonu.

Nešto kao pas vodič ili nešto slično.

Bio bih stvarno sretan zbog svakog centa i eura koji se mogu donirati i koji mi pomažu u ostvarenju mog cilja.

Nije namijenjeno prosjačenju, ali bih stvarno bio ovisan o tome jer, kao pripravnik i student, nažalost nemaš dovoljno dobra primanja da bi nešto takvo bilo moguće.

I gotovo nitko ne može sam skupiti novac, ali to bi bilo super važno za moju budućnost i suzbijanje bolesti.

Nažalost, ova vrsta psa za obuku ili pomagača nije pokrivena nikakvim zdravstvenim osiguranjem i morate sami pokriti troškove ako vam je potreban. Što je nažalost gotovo nemoguće i zato se većina ljudi mora oslanjati na pomoć stranaca.

Do sada zdravstveno osiguranje pokriva troškove samo za jednog slijepog psa; sve ostale pse pomagače morate u potpunosti platiti iz vlastitog džepa, što nažalost za mene kao studenta i pripravnika nije moguće.

Za mene bi to, međutim, bila posljednja opcija bez daljnjih lijekova i drugih mjera.

Bio bih vam jako zahvalan na svakoj pomoći i svakom novčiću!

Srdačan pozdrav