Poštovani donatori, imam prijatelja koji ima brata Vašeka i oboje su rođeni s cerebralnom paralizom i voljela bih ispuniti njihove želje i stvarno bih voljela poželjeti da dječaci imaju sretniji život. Dopustite mi da ovdje objavim njihovu priču koju je napisao sam moj prijatelj Jiřík. Molim vas, budite tako ljubazni i doprinesite barem malim iznosom i olakšajte im život. Jako bih voljela da oba brata budu sretna kada im život ne da ono najvažnije, a to je zdravlje i obitelj -------Napominjem da ima cerebralnu paralizu pa njegova priča neće biti u potpunosti napisana bez grešaka, iako je vrlo pametan dječak.

Mi smo Jiří i Václav, dvojajčani smo blizanci rođeni s cerebralnom paralizom. Kad smo imali godinu dana, naši su se životi promijenili. Imam mišićno-koštani invaliditet, što znači da imam samo invaliditet. Ja sam invalid, ali i moj brat ima invaliditet. Išli smo u vrtić do šeste godine jer su oba roditelja morala raditi satima. Otkad smo imali šest godina, moja je majka bila s nama kod kuće. Majka je vježbala s nama i pomagala nam u svemu što nismo mogli sami, poput oblačenja, korištenja WC-a itd. Brat i ja smo imali nekoliko medicinskih operacija. Otac se nije uvijek ponašao kao otac. Majka nas je učila da budemo što samostalniji. Tako da sam, na primjer, kad je majka išla u kupovinu, brinuo o bratu. Hranio sam ga kad je bilo potrebno. Davao sam mu i tablete. Nisam ga morao presvlačiti. Pomagao sam mu 32 godine. Čak i kad su moji roditelji bili zajedno, moja majka ili ja, zbog okolnosti, brinule smo se o našim roditeljima, ali unatoč svim teškoćama i nedaćama, imamo prijateljski odnos, čak i kad ti priznajem da ne mogu oprostiti tati sve ove godine, iako ga volim. Kad smo bili mali, mama bi nam uvijek govorila i kad god bismo bili u gradu u kupovini, ona bi se naljutila ili bi mama čak igrala natjecateljsku odbojku. Kad je mogla, vodila bi nas na turnire. Išli smo u kampove dugi niz godina i tako dalje. Mama je sve to organizirala za nas. Kad smo bili mali, vodila bi nas čak i na bazen. Sada smo odrasli. A budući da nas mama više nije mogla ostaviti kod kuće i da bi me zaštitila ako joj se nešto dogodi, organizirala nam je život u ustanovi pod nazivom Dom Na Zámečku u Olomoučkom kraju. Ovdje ima nekoliko domova. To je dvorac koji je doslovno obnovljen u smještaj za osobe s invaliditetom. Moj brat i ja živimo u domu za osobe s invaliditetom. Živimo u Olomoučkom kraju. Živimo ovdje. Nisam sigurna koliko dugo. Tri ili četiri godine. Puno vam hvala svima na pomoći. ♥️♥️♥️♥️♥️♥️