Moooonia, Monika probudi se! Ustanite! Dovoljno si dugo spavao. Dosta je bilo! Vratite nam se!

Zajedno možemo postići više!

Pomozimo Moniki da izađe iz zatočeništva, pomozimo joj da ozdravi.

Naša voljena i jedina kći Monika jednog običnog radnog dana ujutro 9. listopada 2024. veselo je krenula na posao.

Bila je jako sretna što se nakon završene umjetničke škole zaposlila u svojoj struci.

No do posla nije stigla jer se na njezinoj životnoj karti pojavila prekretnica - tragična prometna nesreća - ili čak dva u jedan.

U jednom trenutku ju je silovito udario jureći jelen težak preko 200 kilograma koji je istrčao iz šume na cestu, a djelić sekunde kasnije doživjela je koban čeoni sudar jurećeg vozila iz suprotnog smjera.

Monicino srce je prestalo kucati. Bila je zarobljena u automobilu, bez svijesti i bez znakova života. Vatrogasci i liječnička ekipa koji su stigli na mjesto događaja nakon višeminutnog hrabrog oživljavanja uspjeli su uspostaviti cirkulaciju. Ni sami nisu mogli vjerovati kakvo se čudo dogodilo.

Po njihovom mišljenju, žrtve s takvim ozljedama zauvijek su izgubljene na mjestu nesreće.

Nakon što je helikopterom LPR-a prevezena u Sveučilišnu bolnicu u Opoleu, Monika je prošla niz složenih operacija, uključujući stabilizaciju nagnječenog desnog kuka, slomljenu nogu i, što je najvažnije, neurokirurški zahvat koji joj je spasio život jer, kako nam je rekao liječnik pri prvom kontaktu na odjelu intenzivne njege, Monikina glava je skoro bila otkinuta. Imala je slomljene vratne kralješke od C0 do C3, oba okcipitalna kondila s pomakom prema unutra, nazubljenu leđnu moždinu, brojne hematome, između ostalih na karotidnoj arteriji i u predjelu hipofize (...). Mozak joj je bio hipoksičan nekoliko minuta. Prema riječima liječnika, samo je dio mozga zadužen za disanje bio u izvrsnom stanju. Postojala je opravdana zabrinutost hoće li Monika preživjeti noć nakon operacije, hoće li njezina teško oštećena leđna moždina moći održati vitalne funkcije dulje vrijeme. Presuda je bila da, čak i ako preživi, neće moći pomaknuti ruku ili nogu, te više neće imati nikakav kontakt, jer je značajan dio njezina mozga - frontalni, parijetalni, sljepoočni i okcipitalni režanj (...) - umro zbog dugotrajne hipoksije.

Monika je preživjela i živa je. To je čudo. Prošlo je šest tjedana od ove tragične nesreće. Naša kći, oslabljena teškom ortopedskom operacijom, dobila je mnoge bitke. Dvaput je otjerala upalu pluća, dva puta konjuktivitis i druge septičke bakterije koje su nam ih pokušale uzeti.

S njom smo svaki dan od 09.10.2024. Svaki dan se vozimo 300 kilometara od našeg doma do bolnice i natrag kako bismo razgovarali s Moniom, pjevali joj, puštali joj glazbu, masirali joj lice, mazili njezine krhke šake, ruke i stopala, stimulirali sva njezina osjetila i receptore, potaknuli njezinu aktivnost i želju da se vrati u naš svijet. Liječnici na povezanim monitorima primjećuju da se tijekom naših posjeta njezina životna aktivnost značajno povećava. To nam daje nadu i snagu za djelovanje.

Imamo prve uspjehe. I sami liječnici tjedan su dana s nevjericom gledali u Moniku. Monika otvara oči, reagira na doba dana i noći, reagira na svjetlo, počela je treptati očima, počela je micati ustima, praviti svoje jedinstvene face, lagano okreće glavu s jedne na drugu stranu, vrlo snažno reagira na najblaži dodir savijanjem obje noge u koljenima, može nehotice stisnuti ruku (...) i ne tako davno nije trebala preživjeti, nije se smjela ni trznuti.

Moniku pokušavamo pridobiti za sudjelovanje u programu buđenja odraslih u cerebralnoj komi, jer je Monika, koju još nismo spomenuli, odrasla, lijepa 29-godišnjakinja, skromna djevica koja je nedavno bila spremna zasnovati vlastitu obitelj.

U kontaktu smo s nekoliko zdravstvenih ustanova i bolničkih odjela koji nude ovu vrstu liječenja komatoznih bolesnika i provode programe u trajanju od 12 mjeseci. Tu spadaju, na primjer: “Budzik dla Dorosłych” u Varšavi, “Rehstab” u Limanowi, bolnica u Częstochowi, u Jastrzębie Zdróju, u Brzegu ili “Repty” u Tarnowskie Góry (...).

Nažalost, svugdje se čeka i do 12 mjeseci u redu za prijem, a na svakom mjestu ispred Monike čeka 2, 3 do 8 ljudi. Svaka ustanova nema Nacionalni zdravstveni fond za subvencioniranje liječenja na kraju godine, a nove odluke o ograničenju neće biti donesene do početka 2025. Za Moniku, međutim, svaki dan odgode profesionalne rehabilitacije znači sve manje šanse za povratak u svijet svjesnih, razumno sposobnih i zdravih ljudi.

Privatni rehabilitacijski kamp za Moniku, s profesionalnom medicinskom njegom svakodnevnog medicinskog tima, neurorehabilitacijom, neurologijom, glazbenom terapijom, hidroterapijom itd., košta otprilike 15 000 PLN za dvotjedni boravak u centru. Mjesečni troškovi za sudjelovanje u privatnom programu rehabilitacije, kao što su Cijena usluge koju nudi “Budzik” u Varšavi, na primjer, iznosi oko 35.000 PLN mjesečno. Nažalost, to si ne možemo priuštiti. Mislimo da si rijetko tko može priuštiti toliki izdatak, čak i kada je u pitanju tako važan životni cilj.

Ja, Monikina majka, već sam se odrekla svog posla kako bih bila uz Moniku i podržala njen proces ozdravljenja. U situaciji u kojoj se nalazimo ne bih se mogao posvetiti svom poslu. Trenutno primam bolovanje zbog živčanog sloma, ali za nekoliko mjeseci ću iscrpiti svoje bolovanje (...). Monikin otac radi u maloj privatnoj automehaničarskoj radionici, a njegovi prihodi trenutno su dovoljni za pokrivanje honorara, benzina za svakodnevno putovanje do i od Monikina stana i skromnu hranu.

Monika je radila, pa je privremeno skupila bolovanja, ali ih ne može sama koristiti, ne može se brinuti za svoje zdravlje, a mi, njezini roditelji, ne želimo i ne možemo privremeno raspolagati njezinim financijskim sredstvima, barem dok nas sud ne imenuje za njezine skrbnike, a to oduzima (...).

U ovoj situaciji, obraćamo se Vama, dragi čitatelji, za financijsku pomoć, makar i najmanju moguću svotu, koja će pomoći Moniki i njezinim roditeljima u prvoj fazi Monikina liječenja, odnosno osiguranju njezinog boravka u stručnom centru za liječenje osoba – buđenja odraslih u cerebralnoj komi, budući da bolnica u Opoleu u kojoj se trenutno nalazi ne vidi opravdanje za njezino liječenje na odjelu intenzivne njege ili na ortopediji ili bilo kojem drugom odjelu bolnice.

U slučaju da Monika, ne daj Bože, ne bude kvalificirana za neki od programa jer mora ispunjavati određene zdravstvene kriterije, ili ako završi takav 12-mjesečni program i bude u mogućnosti vratiti se kući, prikupljenim sredstvima ćemo joj prilagoditi mjesto boravka za svakodnevno funkcioniranje i rehabilitaciju te osigurati stručnu njegu.

Unaprijed puno hvala na svakoj pomoći, u naše ime, a posebno u ime Monike!