Moonia, Monika, probudite se! Ustanite! Dovoljno ste spavale. Dosta je! Vratite nam se!

Zajedno možemo postići više!

Pomozimo Monici da izađe iz zatočeništva, pomozimo joj da ozdravi.

Naša voljena i jedina kći Monika, jednog običnog radnog dana ujutro 9. listopada 2024. godine, veselo je krenula na posao.

Bila je jako sretna što je nakon završetka umjetničke škole dobila posao u svojoj struci.

Ali do posla nije trebala doći, jer se na njezinoj životnoj karti pojavila prekretnica - tragična prometna nesreća - ili čak dvije u jednom.

U jednom trenutku ju je udario jureći jelen, težak preko 200 kilograma, koji je istrčao iz šume na cestu, a djelić sekunde kasnije primila je kobni frontalni udarac od jurećeg vozila iz suprotnog smjera.

Monicino srce je prestalo kucati. Bila je zarobljena u automobilu, bez svijesti i nije pokazivala znakove života. Vatrogasci i medicinska ekipa koji su stigli na mjesto događaja uspjeli su joj vratiti cirkulaciju nakon nekoliko minuta hrabre reanimacije. Ni sami nisu mogli vjerovati u čudo koje se dogodilo.

Po njihovom mišljenju, žrtve s takvim ozljedama zauvijek su izgubljene na mjestu nesreće.

Nakon što je helikopterom LPR prevezena u Sveučilišnu bolnicu u Opoleu, Monika je podvrgnuta nizu složenih operacija, uključujući stabilizaciju nagnječenog desnog kuka, slomljenu nogu i, što je najvažnije, neurokirurški zahvat koji joj je spasio život. Kako nam je liječnik rekao tijekom našeg prvog kontakta na intenzivnoj njezi, Monikina glava je gotovo bila otkinuta. Imala je frakturu vratnih kralježaka od C0 do C3, oba okcipitalna kondila bila su dislocirana, nazubljenu leđnu moždinu i brojne hematome, uključujući hematome u karotidnoj arteriji i području hipofize. Mozak joj je bio hipoksičan nekoliko minuta. Prema liječnicima, samo je dio mozga odgovoran za disanje bio u dobrom stanju. Postojala je ozbiljna zabrinutost hoće li Monika preživjeti noć nakon operacije i hoće li njezina teško oštećena leđna moždina moći održavati vitalne funkcije dulje vrijeme. Presuda je bila: Čak i da preživi, ne bi mogla pomaknuti ruku ili nogu, više ne bi imala nikakav kontakt, jer je značajan dio njezina mozga - frontalni, parijetalni, temporalni i okcipitalni režnjevi (...) - odumro kao posljedica dugotrajne hipoksije.

Monika je preživjela i živa je. To je čudo. Prošlo je šest tjedana od te tragične nesreće. Naša kći, oslabljena ozbiljnom ortopedskom operacijom, dobila je mnoge bitke. Dvaput je preboljela upalu pluća, dvaput konjunktivitis i pobijedila druge septičke bakterije koje su nam je pokušale oduzeti.

Od 9. listopada 2024. svaki dan smo s njom. Vozimo se 300 kilometara dnevno od našeg doma do bolnice i natrag kako bismo razgovarali s Monijom, pjevali joj, puštali joj glazbu, masirali joj lice, milovali joj krhke ruke i stopala, stimulirali sva njezina osjetila i receptore, poticali njezinu aktivnost i njegovali njezinu želju za povratkom u naš svijet. Liječnici na monitorima primjećuju da se njezini vitalni znakovi značajno povećavaju tijekom naših posjeta. To nam daje nadu i snagu za djelovanje.

Postigli smo prve uspjehe. Sami su liječnici tjedan dana u nevjerici zurili u Moniku. Monika otvara oči, reagira na doba dana i noći, reagira na svjetlo, počela je micati očima, počela je pomicati ustima, praviti svoje jedinstvene grimase, lagano okreće glavu s jedne strane na drugu, vrlo snažno reagira na najmanji dodir savijanjem obje noge u koljenima, može nehotice stisnuti ruku (...) i ne tako davno nije trebala preživjeti, nije se trebala ni trznuti.

Pokušavamo nagovoriti Moniku da sudjeluje u programu buđenja za odrasle u cerebralnoj komi jer je Monika, koju još nismo spomenuli, prekrasna, zrela 29-godišnjakinja, skromna djevica koja je nedavno bila spremna osnovati vlastitu obitelj.

U kontaktu smo s nizom zdravstvenih ustanova i bolničkih odjela koji nude ovu vrstu liječenja za komatozne pacijente i provode 12-mjesečne programe. To uključuje, na primjer: „Budzik dla Dorosłych“ u Varšavi, „Rehstab“ u Limanowi, bolnice u Częstochowoj, Jastrzębie Zdróju, Brzegu i „Repty“ u Tarnowskim Górima (...).

Nažalost, svugdje se na listi čekanja za prijem čeka i do 12 mjeseci; na svakoj lokaciji 2, 3 ili 8 ljudi čeka prije Monike. Svakoj ustanovi ponestaje sredstava iz Nacionalnog zdravstvenog fonda za subvencioniranje liječenja do kraja godine, a nove proračunske odluke neće se donositi do početka 2025. Međutim, za Moniku svaki dan odgađanja profesionalne rehabilitacije znači smanjenu šansu za povratak u svijet svjesnih, razumno sposobnih i zdravih ljudi.

Privatni rehabilitacijski kamp za Moniku, s profesionalnom medicinskom skrbi svakodnevnog tima liječnika, neurorehabilitacijom, neurologijom, glazbenom terapijom, hidroterapijom itd., košta otprilike 15.000 PLN za dvotjedni boravak u centru. Mjesečni trošak sudjelovanja u privatnom rehabilitacijskom programu, poput onog koji nudi "Budzik" u Varšavi, iznosi oko 35.000 PLN mjesečno. Nažalost, to si ne možemo priuštiti. Vjerujemo da si gotovo nitko ne može priuštiti takav trošak, čak i kada se radi o tako važnom životnom cilju.

Ja, Monikina majka, već sam dala otkaz na poslu kako bih bila uz Moniku i podržala njezin oporavak. S obzirom na našu trenutnu situaciju, ne bih se mogla posvetiti svom poslu. Trenutno primam bolovanje zbog živčanog sloma, ali za nekoliko mjeseci ću iskoristiti bolovanje (...). Monikina otac radi u maloj, privatnoj automehaničarskoj radionici, a njegovi prihodi su trenutno dovoljni za pokrivanje naknada, benzina za svakodnevna putovanja do i od Monikinog stana i skromnu količinu hrane.

Monika je radila, pa je skupila nešto plaće za bolovanje, ali je ne može sama koristiti, ne može se brinuti o vlastitoj dobrobiti, a mi, njezini roditelji, zasad ne želimo i ne možemo imati pristup njezinim financijskim sredstvima, barem ne dok nas sud ne imenuje njezinim zakonskim skrbnicima, a to traje (...).

U ovoj situaciji obraćamo se vama, dragi čitatelji, za financijsku pomoć, makar i najmanji mogući iznos, koja će pomoći Moniki i njezinim roditeljima u prvoj fazi Monikinog liječenja, tj. osiguravanju njezina boravka u profesionalnom centru za liječenje osoba - buđenje odraslih iz cerebralne kome, budući da bolnica u Opoleu u kojoj se trenutno nalazi ne vidi opravdanje za njezino liječenje na intenzivnoj njezi ili na ortopediji ili bilo kojem drugom bolničkom odjelu.

U slučaju da Monika, ne daj Bože, ne ispunjava uvjete za neki od programa jer mora ispunjavati određene medicinske kriterije ili ako završi takav 12-mjesečni program i bude se mogla vratiti kući, prikupljeni novac ćemo iskoristiti za prilagodbu njezine životne situacije svakodnevnom funkcioniranju i rehabilitaciji te za osiguranje stručne skrbi.

Unaprijed vam se od srca zahvaljujemo na svakoj pomoći, u naše ime, a posebno u ime Monike!