Rođen sam u život koji mi je od samog početka postavljao prepreke na put. Neka djeca brinu se o igračkama ili izletima, dok sam se ja brinuo hoću li imati gdje se okupati, hranu za jesti ili kako zaraditi novac za poslasticu koju drugi mogu imati bez razmišljanja.

Cijela priča:

Rođena sam 1999. u Trnavi. Moj dolazak na svijet nije bio lak – moja majka je razmišljala o pobačaju jer nije htjela dijete s mojim ocem. Kad sam imala 4 godine, doživjela je nesreću zbog koje je ostala u invalidskim kolicima.

Ubrzo nakon toga, u dobi od 6 godina, doživio sam tešku prometnu nesreću na putu do škole. Zadobio sam umjereni potres mozga i slomio nogu, s rizikom trajnih posljedica.

S 8 godina, za vrijeme satova plivanja, sva djeca bi za vrijeme odmora išla u pekaru, ali si to nisam mogla priuštiti. Baka mi je dala pizzu koju sam prodavala svojim kolegama iz razreda komad po komad, a zarađenim novcem kupovala sam slatkiše. To je bila moja najjača uspomena iz djetinjstva – prvi trenutak kada sam shvatila da moram biti snalažljiva samo da bih imala ono što su imali i drugi.

Živjeli smo vrlo skromno. Moja majka u invalidskim kolicima i prabaka u mirovini odgojile su me s ukupnim prihodom od oko 600 eura. Bilo je razdoblja kada nismo imali plaćen plin ni vodu, pa smo vodu grijali u loncima i ulijevali je u kadu. Grijali smo se briketima, a zimi bi nam prabaka stavljala grijanu pločicu u deke kako se ne bismo smrzli. Otac je otišao kad sam imao 7 godina i bio je potpuno odsutan dvije godine.

Tijekom osnovne škole igrao sam nogomet, što mi je pomoglo da se nosim sa stresom. Također sam doživio maltretiranje – tučnjave i povremeno ruganje koje je trajalo nekoliko godina.

Moja tadašnja perspektiva: Nisam razumjela zašto se to događa, često sam se osjećala usamljeno i neshvaćeno.

Moja perspektiva sada: Vidim da su me ovi izazovi naučili preživljavanju, snalažljivosti i tome da nikad ne odustanem.

Nakon što smo se preselili u Hlohovec zbog gubitka doma, živjeli smo u uredskim prostorima preuređenim u privremeni smještaj. Kratko sam živio s majkom, ali kada se ona više nije mogla snaći, otišao sam ocu. Od 13. godine radio sam za njega na građevini za vrijeme praznika. Kod kuće su bile stalne svađe, a zdravstvena skrb gotovo da nije postojala.

U srednjoj školi sam počeo vježbati Muay Thai, što je postao moj način suočavanja sa stresom i teškim razdobljima. Bio sam među boljim učenicima, planirao sam diplomirati s dva strana jezika i nastaviti studij. Međutim, znao sam da financijski ne mogu upravljati - moj otac nije znao baratati novcem, a ja bih morao svakodnevno raditi uz školu.

U završnoj godini studija dogovorio sam individualni studij kako bih se mogao brinuti za majku koja je živjela u hostelu – mjestu sinonimu za geto. Novcem koji sam dobivao za obroke kupovao sam joj hranu. Unatoč svim preprekama, uspješno sam diplomirao.

Moja perspektiva tada: Osjećala sam se usamljeno, ali ponosno što sam mogla pomoći majci.

Moja perspektiva sada: Ovo razdoblje mi je dalo snagu i hrabrost da se brinem o sebi.

Nakon škole radio sam nekoliko poslova, a kratko i za oca. Stvari su išle dobro – dobili smo veliki ugovor i zarađivao sam iznad prosjeka. Činilo se da život ide u pravom smjeru, ali ubrzo nakon toga, moja majka je preminula – jedina osoba koja je uvijek vjerovala u mene i podržavala me.

Sama sam saznala dok sam kupovala odjeću. Nazvao me poluujak i rekao mi da mi je majka umrla i da bih trebala otići u hostel u kojem je živjela. Sjećam se da sam se odmah potresla, koljena su mi klecnula i osjetila sam ogromnu prazninu. To je bio prvi put da sam istinski shvatila riječ "tuga" i dubinu gubitka nekoga tko mi je bio vodilja.

Pandemija COVID-19 sve je usporila – bilo je vrlo malo posla i niske plaće, te sam godinu i pol živio od mjeseca do mjeseca. Na kraju sam se preselio u Beč, prvo radeći kao soboslikar, a zatim kao keramičar. Zarađivao sam više, ali i dalje nije bilo dovoljno za moj san o vlastitom domu i osnivanju obitelji.

Zajedno s prijateljem kojeg poznajem 20 godina, a koji mi također duguje novac, osnovali smo tvrtku. Odlučio sam kupiti stan kao strateški korak. Plan je bio jasan: kupiti stan, renovirati ga i prodati po višoj cijeni. Tijekom renovacije koristio sam ga samo kao mjesto za boravak dok sam radio u inozemstvu, zarađujući novac za financiranje renovacije. Ovaj plan trebao je osigurati financijsku stabilnost i pripremiti me za neovisnost i buduću obitelj.

Međutim, neuspjesi partnera, financijske poteškoće i zdravstveni problemi doveli su me na životnu raskrižnicu. Na kraju sam morala prodati stan i sama se suočiti s dugovima i životnim izazovima.

Moja perspektiva: Osjećala sam se izdano i iscrpljeno, ali danas znam da unatoč svim neuspjesima još uvijek stojim na nogama. Svako iskustvo me naučilo da je kretanje naprijed jedini put.

Zašto mi je potrebna podrška

Trenutno mi treba otprilike 55.000 €, podijeljeno na sljedeći način:

2. Dugovi i obveze – 36.000 € •

20.000 € – banka

15.000 € – obitelj i prijatelji

1.000 € – doprinos za zdravstveno osiguranje

Svaki doprinos će mi pomoći da čvrsto stanem na noge, započnem novi život i izgradim stabilnu budućnost.

Završna izjava :

Ne težim luksuzu. Želim dom za svoju buduću obitelj, oslobođenje od dugova, vrijeme za sport i odgoj djece te mogućnost da živim život po svojim uvjetima – bez šefa. Ova priča pokazuje da čak i kada netko odrasta u teškim okolnostima i proživljava mnoge nedaće, nikada ne bi trebao odustati i uvijek ići naprijed.