BOK.

Zovem se Santiago, imam 21 godinu i trenutno živim u Firenci. Moj san je postati liječnik i ove godine sam odlučio prihvatiti izazov polaganja ispita na medicinskom fakultetu.

Svaki dan naporno učim, a istovremeno radim honorarno kako bih se uzdržavala, budući da sam, nažalost, odrasla u vrlo skromnoj obitelji koja se polako financijski urušava - ili bolje rečeno, već smo dotaknuli dno. Sada sam prisiljena raditi, iako bih voljela da sam već počela studirati, ali ove sam godine uzela sabatikal kako bih si mogla priuštiti odjeću ili jednostavno izaći. Vjerujte mi, teško je povjerovati, ali stvarno je teško tražiti čak i 5 eura kod kuće. Novčanih problema nema, imamo troje djece, oca koji radi kao fizički radnik i majku koja radi kao čistačica i ne zarađuje ni 8 eura na sat. U takvoj situaciji živim već više od šest godina, a sve je gora jer nas i deložiraju (stanodavac želi prodati stan i prestati ga iznajmljivati) i u dugovima smo. Očito je da je za obitelj bez imovine i skromnih prihoda čak i najam kuće u Firenci i okolici nezamisliv, jer najamnine vrtoglavo rastu. Vrlo brzo (unutar godine dana) morat ćemo otići i najvjerojatnije ćemo živjeti daleko izvan Firence, ako uspijemo pronaći stan za pet osoba po cijeni koju si možemo priuštiti. Takva je situacija i vjerojatno se pitate: što ću s lijekovima?

Nažalost, za studij medicine moram se ograničiti na Firencu. Iz financijskih razloga ne mogu težiti drugim gradovima ili prestižnijim sveučilištima. Ali nije me briga. Želim postati liječnik i nimalo me ne zanima gdje ću studirati. Bez obzira je li Firenca tražena ili ne, studirat ću ovdje, jer će to biti najbliže sveučilište.

Tijekom ove pauze od posla, radio sam kao promotor s punim radnim vremenom, što se pokazalo vrlo neproduktivnim (zaradio sam 1000 eura u četiri mjeseca), i kao konobar/kuhar s nepunim radnim vremenom (što i dalje radim). Bio sam nov u poslu, ili bolje rečeno, još uvijek jesam. Sve u svemu, ovi poslovi mi omogućuju da uštedim nešto novca za sljedećih šest godina, ali nažalost, bez pomoći roditelja, sumnjam da ću doživjeti drugu ili treću godinu s dovoljno novca da si priuštim knjige ili odem na nekoliko izleta.

Nažalost, iako imam stipendiju (ako mi je uopće daju), problem bi bio da mi je dostavi na vrijeme, jer je u stvarnosti uvijek daju jako kasno, uz činjenicu da su za njezino zadržavanje potrebne zasluge (visoke ocjene i predanost).

Shvatio sam da će, nakon što upišem medicinski fakultet, biti jako teško suočiti se sa šest intenzivnih godina bez čvrste financijske osnove i bez ičije pomoći.

Ali to je moj san, to je jedino što želim raditi, oduvijek sam bio marljiv dečko, još od osnovne škole, i u stvarnosti, čak sam spreman krenuti ovim putem iako nemam novca i iako se moram odreći velikog dijela svog života.

San ostaje san, a ja ću pokušati s liječničkim testom dok ne uđem.

Ovom zbirkom želio bih vas zamoliti za pomoć u pokrivanju osnovnih troškova studentskog života (moguća stanarina, hrana, prijevoz, ali prije svega studijski materijali).

Definitivno ne tražim luksuz, ali bih se htio moći svim srcem posvetiti dugom i zahtjevnom putovanju bez brige da ću ostati bez novca i da se moram oslanjati na roditelje, koji mi sigurno neće moći pomoći.

Volio bih imati istu priliku kao mnogi moji vršnjaci, a to je da mogu razmišljati uglavnom o svom studiju.

Što se mene tiče, namjeravam raditi uz studij gdje god je to moguće (možda tijekom ljeta), ali medicina se čini vrlo zahtjevnom, a da ne spominjem vrlo zahtjevne ispite i obavezno pohađanje nastave. Ali želim učiniti što mogu da si pomognem, jer je to jedini put kojim želim ići.

Jednog dana bit ću liječnik i želim moći proživjeti ovih 6 godina (ili 7 ako me ove godine ne prime) na prilično stabilan način.

Postavio sam cilj od 10.000 eura, ali iskreno, ne znam koju cifru postaviti. Nisam siguran koliko bi studentu medicine trebalo da si priušti studijske materijale i pristojan život tijekom šest godina koliko je bez posla. Činjenica je da bi čak i najmanje donacije mogle biti od velike pomoći, pogotovo jer na taj način neizravno mogu pomoći svojim roditeljima, koji se sigurno neće morati brinuti za mene i mogu se usredotočiti na svoju mlađu braću i sestre.

Cilj nije luksuz, cilj je "proživjeti" sljedećih nekoliko godina u kojima neću moći raditi na dostojanstven način, jer predviđam da će biti vrlo teško s obzirom na moju situaciju.

Puno hvala svima koji odluče da mi pomognu ostvariti ovaj sebični san.

Hvala i onima koji su pročitali do kraja.

Često ne razmišljamo o tome, ali mislim da će mnogi studenti s vrlo ograničenim mogućnostima znati ovo: mogućnost (oprostite na ponavljanju) studiranja nije tako očita. Mnogi to uzimaju zdravo za gotovo jer je mnogima lako obratiti se roditeljima, ali malo tko zamišlja što znači nedostajati obiteljska podrška i ne moći ostvariti taj san zbog financijskih ograničenja. I to vas tjera na razmišljanje: ima li svatko doista priliku studirati ono što želi?