Nedavno sam se vratio s putovanja u Zanzibar i imao priliku upoznati nekoliko lokalnih ljudi. Nisam slučajno upotrijebio izraz prilika, jer, iako ti ljudi nemaju ništa, oni imaju neizmjerno unutarnje bogatstvo i svaki dan su mi mogli prenijeti taj spokoj koji sada pokušavamo pronaći, dok smo sve više okupirani sami sobom i kontinuiranom težnjom za tko zna kakvim velikim ciljevima za postizanje. Posebno me je zapanjio pogled i radost djeteta Sumaelija koje živi samo s majkom Rose koja nema ni posao ni muža. U tim mjestima ne postoji niti učinkovit zdravstveni niti sustav socijalne zaštite koji bi mogli jamčiti mirnu mirovinu u starosti. Mještani obično rađaju puno djece koja će se, kad odrastu, brinuti o svojim ostarjelim roditeljima. Rose ostaje udovica s 31 godinom i jednoipolgodišnjim sinom kojeg mora odgajati, bez posla i drugih sredstava. Stoga sam odlučio doprinijeti, koliko god je to moguće, njegovom rastu gospodarskom potporom, ali i slanjem osnovnih potrepština. Također sam razmišljao o organizaciji ovog prikupljanja sredstava i ako mi želite pomoći da podržim ovu inicijativu, pozivam vas da doprinesete čak i malim iznosom.