Oduvijek sam znao da dom nije mjesto udobnosti. Bila je to samo kuća - mjesto gdje je zrak uvijek bio gust od napetosti. Činilo se da moji roditelji, oboje opsjednuti vlastitim demonima, nikada nisu primijetili niti marili za dijete koje su donijeli na svijet. Moj tata, pijani pola vremena, i moja mama, previše zauzeta vlastitom gorčinom da podigne pogled s telefona dovoljno dugo da me vidi, jasno su dali do znanja da sam im samo još jedna neugodnost.

Sada imam 18 godina i brojim dane do odlaska. Imam posao u restoranu — uglavnom konobarim i radim do kasno. Savjeti su u redu, ali nisu ni približno dovoljni da bi se postigao pravi napredak. Ono što me stvarno ubija je to što moji roditelji uzimaju pola onoga što zaradim. Kažu da je to za račune, za pomoć oko kuće, ali znam da je to samo još jedan način da me sputavaju. Novac koji uspijem zadržati ne ide daleko. Nakon benzina, hrane i još nekoliko osnovnih potrepština, ostaje mi gotovo ništa.

Ipak, ne mogu dopustiti da me to zaustavi. Svaki novčić koji uspijem uštedjeti osjećam kao pobjedu, bez obzira koliko malen bio. Ponekad preskočim obroke ili pješačim na posao umjesto da koristim autobus samo da uštedim koji dolar. Teško je, ali podsjećam se da je sve to s razlogom. Štedim za dan kada ću konačno moći otići — dobiti vlastiti stan, daleko od ovog kaosa, ove neprestane težine na mojim ramenima.

Ne radi se samo o fizičkom prostoru. Riječ je o slobodi. Ideja da se probudim a da ne čujem tatino pijano lupetanje ili maminu hladnu šutnju ono je što me tjera. Nekih noći, dok ležim u krevetu, zatvorim oči i zamislim svoje malo mjesto — tiho, mirno, moje. I iako se čini tako daleko, znam da mogu stići tamo.

Već mjesecima radim na tome, skrivam ono što mogu, planiram svoj bijeg, a svaki korak naprijed, ma koliko mali bio, korak je bliže slobodi.

danas se obraćam za malu pomoć od ljudi koji bi mogli razumjeti moju situaciju

sve pomaže i rado cijenim svačiju pomoć, želim svima lijep i ispunjen dan!