Govorim o zlostavljanju kako bih otvorio oči što većem broju ljudi. Da bi bilo sve manje žrtava i da ljudi ne skreću pogled ili ne šute, jer često jedina šansa koju žrtve imaju jest da im netko na neki način priskoči u pomoć. Konačno, jer želim svakoj žrtvi koja leži na podu pokazati da je, da, moguće ponovno stati na noge, moguće je ponovno biti sretan.

Želio bih osvijestiti druge da postoje rane koje nikada ne nestaju. Učimo živjeti s njima. Nakon nekog vremena, ne smetaju nam, nisu dio naše svakodnevice, ali kada čujemo o tuđim slučajevima ili prolazimo kroz teško razdoblje, ti ožiljci počnu boljeti i svi se užasi prisjećaju iznova i iznova. Više ne udara o pod, ali boli i moramo pustiti da osjećaj teče kroz nas. To je potpuno normalno.

Imam mnogo uspomena: neke su lakše, a neke su užasne, koje nikada neću zaboraviti dok sam živ. Ove slike su mi se urezale u mozak. Jedan takav incident dogodio se nakon nekoliko dana terora, kada više nisam mogao podnijeti stalne verbalne uvrede, kažnjavajuću i dušu uništavajuću šutnju i provokacije. Usudila sam se reći dosta je bilo i nastao je pravi pakao. Zlostavljač uvijek čeka ovaj trenutak kako bi opravdao svoje postupke i učinio da druga osoba osjeti da ju je izazvao svojim ponašanjem, izgledom, riječima, a onda si doslovno daje dopuštenje da udari. Tako se dogodilo i tada.

Isprva je samo počeo bacati moje stvari na pod, lomiti ih, a budući da nisam slušala, počeo me gurati, pritiskivati uza zid i trgati mi tijelo svojim prstima u obliku kandži. Nisam se usudio ni pomaknuti. Znao sam da ako se tome usprotivim, to će doliti ulje na vatru. Konačno me pustio i, dok sam počeo čistiti ruševine, skočio je ispred mene, uhvatio me za grlo objema rukama i gurnuo me na tlo, među krhotine, te me počeo izbijati iz daha. Bojao sam se smrti i nisam imao snage boriti se. Sve o čemu sam mogao razmišljati bilo je:

"-Bože moj, ako me ovo ubije, što će se dogoditi s mojim sinom?"

I onda je odjednom sve stalo. Nije to sam čin, to sam ja. Oči su mi bile otvorene, ali nisam mogao ništa vidjeti. Osjetio sam trzaj i kao da mi je duša iščupana iz mene. Ne sjećam se ničega od tada: tako se moj um, moja duša, branio da preživi užas.

Sljedeće čega se sjećam je vrištanje i udaranje nogama svom snagom, a zatim nekako skok na noge i udaranje te životinje. U međuvremenu, stalno sam razmišljao gdje sam potonuo, što se sa mnom dogodilo?! Vrisnuo sam iz sveg glasa: - što si učinila, životinjo? Zamalo si me ubio/ubila! Na to se on nasmiješio i rekao: - Nisam te zadavio, samo sam te držao za vrat na tlu da te utišam. To je bio trenutak kada sam si konačno priznao da moram otići, da ne možemo ostati ovdje.

Priča o našem bijegu od oca mog malog sina... Od tada živimo s mojom bakom koja ima 88 godina i iako imam stabilan posao, za stanarinu je potreban polog od 2 mjeseca, a to si ne mogu priuštiti, pa sada tražim pomoć oko ovoga.