Ovdje sam u očaju.

Mi smo obitelj poljoprivrednika s vlastitim poslom, ali smo zbog svjetskih okolnosti i poslovnih odluka koje su se pokazale propastima zapali u slijepu ulicu. U rukama smo nemilosrdnih utjerivača dugova koji iskorištavaju našu situaciju i prijete nam oduzimanjem imovine ako im ne damo novac koji traže za naše dugove (čak i bez znanja vjerovnika s kojima izravno poslujemo). Otac ne pokazuje sve ali više ne skriva svoj očaj, ne spava, majka pati zbog toga, već je izgubila ušteđevinu, stara izreka vrijedi "u kući gdje kruha nema svi se svađaju i nitko nije u pravu" Postat ću otac u siječnju i vidim se bez budućnosti, bez snage za borbu. To je očajno.

Ali, kao i sve u životu, sama smrt nema rješenja. U ovom slučaju pokušavamo prodati komad zemlje i kada ga prodamo, vraćamo dugove i rješavamo se iznude. Uspjeli smo imati budućnost. Samo trebamo prodati zemlju. Brzo.

Ne znam možemo li ga prodati sutra ili za mjesec dana, ali za mjesec dana bit će prekasno. Nemamo novaca da se brinemo o vinogradu, da počnemo berbu, da održavamo traktor... Ne kažem da nemamo novca da jedemo jer nas povrtnjak i životinje hrane. A mi nemamo novca da se nosimo s utjerivačima koji nam u svakom trenutku prijete da će doći po opremu koja nam je potrebna za rad, traktore i strojeve. Kad se zemljište proda, možemo stabilizirati stvari.

Ne tražim da mi daju novac, samo ga posuđujem dok ne izvršimo prodaju.