Ovdje sam iz očaja.

Mi smo poljoprivredna obitelj, ali zbog svjetskih okolnosti i katastrofalnih poslovnih odluka, došli smo do slijepe ulice. U rukama smo nemilosrdnih utjerivača dugova koji iskorištavaju našu situaciju i prijete da će nam zaplijeniti imovinu ako im ne damo novac koji traže (čak i bez znanja vjerovnika s kojima izravno pregovaramo). Moj otac to ne pokazuje, ali više ne može skrivati svoj očaj; ne spava. Moja majka pati zbog toga; već je izgubila svoju ušteđevinu. Vrijedi stara izreka: "U kući gdje nema kruha, svi se svađaju i nitko nije u pravu." U siječnju ću postati otac i vidim sebe bez budućnosti, bez snage za borbu. To je poražavajuće.

Ali, kao i sve u životu, samo smrt nema rješenja. U ovom slučaju, pokušavamo prodati komad zemlje, i čim ga prodamo, otplaćujemo dugove i rješavamo se iznude. Možemo imati budućnost. Samo trebamo prodati zemlju. Brzo.

Ne znam hoćemo li ga moći prodati sutra ili tek za mjesec dana, ali za mjesec dana bit će prekasno. Nemamo novca za vinograd, za početak berbe, za održavanje traktora... Neću reći da nemamo novca za jelo jer nas povrtnjak i životinje hrane. I nemamo novca za utjerivače dugova koji prijete da će svakog trena doći i oduzeti nam opremu koja nam je potrebna za rad, traktor i strojeve. Čim se zemljište proda, možemo stabilizirati stvari.

Ne tražim novac besplatno, samo kredite dok ne dovršimo prodaju.