Nikad nisam mislio/mislila da ću morati napisati nešto ovakvo.

Ovi staklenici nisu samo izgorjele građevine. Oni su djelo mog djeda i oca, desetljeća truda, ranih jutara, žrtvi i ljubavi prema zemlji.

Požar nam je ostavio sliku koju je još uvijek teško povjerovati: željezo savijeno od vrućine, uništena zgrada, izgubljeni strojevi i mjesto koje je oduvijek bilo zeleno postalo je crno.

Moj otac ima 68 godina i kaže da više nema snage za novi početak. I razumijem. Ali me boli pomisao da bi sve što su izgradili s toliko truda moglo zauvijek nestati.

Danas sam išla brati nekoliko biljaka koje su preživjele. Nosila sam ih u naručju i nisam mogla a da ne zaplačem. Jer svaka spašena biljka bila je uspomena, dio naše povijesti koji vatra nije mogla odnijeti.

Obično ne tražim pomoć. Nikad nisam. Ali danas tražim.

Molim vas da nas ne zaboravite kada kamere prestanu snimati. Neka vlasti, programi pomoći i svi koji mogu pomoći također pogledaju i male obiteljske farme koje su devastirane.

Ne želimo sažaljenje. Želimo priliku spasiti barem dio onoga što su moj djed i otac izgradili, obnoviti zgradu, ogradu i sačuvati imanje kako ovo nasljeđe ne bi završilo u pepelu.

Ako možete podijeliti ovu poruku, hvala vam od srca.

Jer zelena je postala crna za nekoliko sati, ali i dalje želim vjerovati da će jednog dana opet biti zelena. 🌱❤️