U maloj sobi, slabo osvijetljenoj zrakama kasnog zalaska sunca, gledam svoje drhtave ruke. Liječnici su mi rekli da se vrijeme koje mi je preostalo mjeri mjesecima, a ne godinama. Više ne osjećam ljutnju, samo goruću želju: vidjeti Egipat, zemlju o kojoj sam čitao od djetinjstva, unutar prašnjavih stranica knjiga o piramidama, faraonima i bogovima.

S posljednjom ušteđevinom i uz pomoć prijatelja uspio sam rezervirati kratko putovanje. Kad se avion spustio iznad pustinje, a Nil se pojavio poput zelene vrpce kroz zlatni pijesak, oči su mi se napunile suzama. Nisam mogao vjerovati da mi se san ostvaruje.

Sljedećeg dana, u zalazak sunca, stajao sam pred piramidama u Gizi. Vjetar je nosio miris pijeska i povijesti. Sjeo sam, naslonivši leđa na kamen star tisuće godina. Oko mene su turisti fotografirali, ali ja sam samo zatvorio oči, osjećajući kako se vrijeme rasteže. Bio sam tamo, stojeći pred vječnošću, i na trenutak bolest više nije bila važna.

U toploj tišini pustinje, šapnuo sam: „Sada mogu otići u miru.“ I nasmiješio sam se, jer mi se san ostvario.