Pozdrav svima, mi smo dvije sestre koje nikada nismo voljele tražiti pomoć, ali ovaj put je drugačije, ovaj put nam je to jedina prilika da spasimo našeg voljenog Ćiru, posebnog psa sa teškim životom iza sebe. Molimo vas da nam pomognete pokriti troškove kako bismo mu omogućili nastavak života. Mnogo je patio i morao se boriti da bude ovdje s nama, a sada bismo željeli učiniti sve što možemo kako bismo mu i dalje pružali spokoj koji zaslužuje. Tijekom kontrole nakon kontinuiranih gastrointestinalnih problema ukazala se prilično alarmantna slika koja će zahtijevati delikatnu operaciju i daljnje tretmane. Očito je sve to jako skupo, preskupo za nas koji smo tek ostali bez posla i koji jedva može podnijeti svakodnevne troškove za hranu i njegu koja mu je potrebna zbog niza drugih prethodnih patologija, od kojih su neke prilično ozbiljne, uglavnom zbog godina stranputice. On je najslađi i najposebniji pas na svijetu, može potvrditi svatko tko ga je imao sreću upoznati tijekom godina provedenih na ulici. Nažalost, ne preostaje nam ništa drugo nego apelirati na vašu velikodušnost u nadi da će nam biti pružena radost što možemo nastaviti davati ljubav tako posebnoj duši, koja nije učinila ništa osim ispunila naše živote ljubavlju od dana kada se pojavila. Njegova priča ne može sada završiti, ne ovako. Priča satkana od tisuću avantura. Za znatiželjnije neka se predstavi u nastavku, unaprijed zahvalivši na dobrom srcu.

Bok svima, ja sam Ciro, stanični pas! Imam oko 9 godina, ali se ne sjećam ničega o svojim ranim godinama je željeznički kombi koji me zatekao samu na staroj napuštenoj stanici. Odmah sam shvatio da je taj kombi stao usred ničega gdje sam lutao tko zna koliko dugo će mi biti pojas spasa. Pa sam trčao, trčao.. Usred sela pa na cestu, ganjao sam ga dok me momci nisu pokupili i odveli sa sobom na drugu stanicu. Dugo sam živio tamo, postavši maskota grada, čak sam imao i ime, Ciro della stazione, i personaliziranu kućicu za pse. Ali nikad nisam volio samoću, pa sam počeo lutati zemljom tražeći društvo, riskirajući da me nekoliko puta pregaze. Nisam više mogla ovako živjeti, svi su me voljeli, ali nitko me nije htio povesti sa sobom, toliko da mi se sudbina u štenari činila sve bližom. No, srećom nešto ranije sam sreo dvije sestre koje su čekale vlak i osim što sam ostavio tragove svojih blatnih šapa na njihovim čistim hlačama, pobrinuo sam se da ostavim i svoje otiske u njihovim srcima. Brinuli su se o meni kad su imali vremena, pa kad su moju kućicu na kolodvoru razmontirali jer više nisam mogao ostati, prošetao sam nekoliko milja po suncu i otišao do njihove kuće. Prošlo je neko vrijeme, ali ja sam još uvijek tu sa svojim mlađim bratom, također spašen od sudbine u uzgajivačnici i bio bih najsretniji pas na svijetu da mogu još malo ostati ovdje, na svom sretnom mjestu. Nadam se da ću opet imati sreće i upoznati druge dobrodušne ljude koji mi mogu pomoći da ostvarim svoj san. ❤️