Pozdrav svima, mi smo dvije sestre koje nikada nisu voljele tražiti pomoć, ali ovaj put je drugačije. Ovaj put, ovo je naša jedina prilika da spasimo našeg voljenog Cira, posebnog psa s teškim životom iza sebe. Molimo vas da nam pomognete pokriti troškove kako bismo mu pružili priliku da nastavi živjeti. Jako je patio i morao se toliko boriti da bi bio ovdje s nama, a sada bismo željeli učiniti sve što možemo kako bismo mu i dalje pružali mir koji toliko zaslužuje. Tijekom pregleda nakon upornih gastrointestinalnih problema, pojavilo se prilično alarmantno stanje koje je zahtijevalo delikatnu operaciju i naknadno liječenje. To je očito vrlo skupo, previše za nas, s obzirom na to da smo upravo izgubili posao i jedva si možemo priuštiti dnevne troškove za hranu i liječenje koje mu je potrebno za niz drugih prethodnih stanja, od kojih su neka prilično ozbiljna, uglavnom zbog njegovih godina kao lutalice. On je najslađi i najposebniji pas na svijetu, što može potvrditi svatko tko je imao sreću poznavati ga tijekom njegovih godina na ulici. Nažalost, sve što možemo učiniti jest apelirati na vašu velikodušnost, nadajući se da ćemo dobiti radost da nastavimo davati ljubav tako posebnoj duši, koja nije učinila ništa drugo nego ispunila naše živote ljubavlju od dana kada se pojavila. Njena priča ne može završiti sada, ne ovako. Priča o tisuću avantura. Za one koji su znatiželjni, dopuštamo joj da se predstavi u nastavku, unaprijed vam zahvaljujući na vašim dobrim srcima.

Bok svima, ja sam Ciro, kolodvorski pas! Imam oko 9 godina, ali se ne sjećam ničega iz svojih ranih dana. Prvo čega se sjećam je kombi željezničkih radnika koji me pronašao sasvim samog u staroj napuštenoj stanici. Odmah sam znao da će taj kombi, zaglavljen usred ničega, gdje sam lutao tko zna koliko dugo, biti moj spas. Zato sam trčao i trčao... Kroz selo, a zatim do ceste, jurio sam za njim dok me dečki nisu pokupili i odveli sa sobom na drugu stanicu. Dugo sam tamo živio, postavši maskota grada. Čak sam imao i ime - Ciro della stazione - i personaliziranu kućicu za pse. Ali nikad nisam volio samoću, pa sam počeo lutati gradom tražeći društvo, riskirajući da me nekoliko puta pregazi auto. Više nisam mogao tako živjeti. Svi su me voljeli, ali nitko me ne bi odveo, toliko da se moja sudbina u kućici za pse činila sve bližom. Ali srećom, neko vrijeme prije, upoznao sam dvije sestre koje su čekale vlak, i osim što sam ostavio blatnjave otiske šapa na njihovim čistim hlačama, pobrinuo sam se da ostavim svoje otiske i u njihovim srcima. Brinule su se za mene kad su imale vremena, pa kad je moj boks na stanici rastavljen jer više nisam mogao ostati tamo, prošetao sam nekoliko kilometara po suncu i otišao do njihove kuće. Prošlo je neko vrijeme, ali još uvijek sam ovdje sa svojim malim bratom, također spašenim od sudbine u boksu, i bio bih najsretniji pas na svijetu kad bih mogao nastaviti ostati ovdje, na svom sretnom mjestu, još malo. Nadam se da ću ponovno imati sreće i upoznati druge dobrodušne ljude koji mi mogu pomoći da ostvarim svoj san. ❤️