Išli bismo i nosili djeci hranu, odjeću, pokušavali komunicirati, igrati se s njima, ohrabrivati ih, stvari koje smo u tom trenutku mogli priuštiti. Kasnije smo u te centre počeli dovoditi puno prijatelja i poznanika, pokušavali smo se uključiti i pomoći. Nažalost, stvari nisu uvijek bile onakve kakve smo očekivali i shvatili smo da među ljudima koji su radili u tim dječjim domovima postoji određeno stanje duha koje u svakom slučaju ne možemo puno promijeniti.

Shvatila sam da je na ulici puno djece ulice, djece koja su morala prositi, djece koja se nisu znala igrati, tukla su se. Jako sam se želio uključiti u živote te djece i tako je počelo “Čudo među blokovima”. Počeli smo okupljati tu djecu, kupovati im igračke i igrati se. Proveo sam cijelo ljeto igrajući se s djecom među blokovima. Učili smo ih kako igrati, kako se ponašati, počeli smo se upoznavati, komunicirati, razgovarati o nekim stvarima u životu. Tijekom ljeta tijekom kojeg su djeca počela razmišljati o budućnosti, mnoga su djeca napustila školu. Kad je došao rujan, predložio sam im da odemo u školu, razgovaramo s učiteljima, upišemo ih, kupimo im pribor i započnemo školsku godinu.