Imam 36 godina. Moja djevojka ima 30 i ona je jedno od rijetkih svjetala u mom životu koja su me održavala. Nisam imao lako odrastanje. Dolazim iz slomljene obitelji, pune nestabilnosti i emocionalnog kaosa. Od malih nogu bio sam na ulici, radio sam da bih preživio, rano naučio što znači boriti se za svoj život. U nekom trenutku sam se zapleo u drogu. Nije bilo zato što sam se htio uništiti. To je bio jedini bijeg koji sam imao od svijeta u kojem kao da nije bilo mjesta za mene.

Ali nikad nisam bila loša osoba. Čak ni u najgorem izdanju. Duboko u sebi, uvijek sam nosila iskru nečeg stvarnog, dio sebe koji je odbijao odustati. Izgubila sam oba roditelja u mladosti. Ali kad sam izgubila majku, sve se promijenilo. To je bio trenutak kada sam znala da je na meni da preuzmem kontrolu nad svojim životom.

Fotografija je postala moj način disanja. Uz moju djevojku i putovanja, to mi daje svrhu. Prije nekoliko godina dijagnosticiran mi je ADHD i granični poremećaj osobnosti. Veći dio života nisam razumio zašto se sve činilo tako intenzivnim, tako neodoljivim. Zašto se samo postojanje činilo kao svakodnevna bitka. Zašto sam se osjećao tako duboko neshvaćenim.

Borio sam se žestoko. Još se borim.

Kad putujem, osjećam se slobodno. Osjećam se kao ja. Kao da u sebi otključavam nešto čisto i moćno. Grad me guši. Koliko god se trudim, uvijek me nešto sputava.

Želim putovati. Želim vidjeti stvari koje sam propustio tijekom godina kada sam bio izgubljen u ovisnosti. Želim fotografirati ono što drugi ignoriraju, sirovu i iskrenu stranu grada. Želim ispričati priče skrivene u radničkim četvrtima, u zaboravljenim kutcima, na mjestima gdje turisti nikada ne idu. Jer tamo živi prava kultura. Tamo se može pronaći duša zemlje.

Kroz ruševine, sjene i tišinu, želim pronaći svjetlo. Ne samo za svijet, već i za sebe.