Godine zdravstvenih problema, teških medicinskih stanja i stresa, a mi smo i dalje naporno radili kako bismo imali što bolji život. Nažalost, u današnjem gospodarstvu nismo uspjeli ostvariti svoj cilj da imamo vlastiti, privatni, komadić sreće i radosti. Dom!

Moj suprug (44) preselio se u druge zemlje kako bi bio sa mnom (31) gdje ne govori jezik i ne razumije kulturu, učinio me najsretnijom osobom na planetu, a onda je doživio moždani udar 2 mjeseca nakon našeg vjenčanja, izgubio posao, nije primio plaću. Zastrašujući dani koji su pred nama bili su puni iskrenog straha, tuge, ali i nade, sve dok smo bili zaglavljeni u petlji egzistencijalne krize. Dogodio se Covid, bez posla, preživljavala sam na jednoj plaći, uključujući uzdržavanje roditelja, puno dugova, bez izlaza. Od tada je to borba.

Do danas ne možemo čvrsto stajati na vlastitim nogama. Kažu da nisi slab ako tražiš pomoć, pa smo mislili da bismo mogli pokušati.

Okrećemo se jedni drugima za ljubav i podršku, ali bismo željeli izgraditi nešto što možemo zajedno njegovati i živjeti svoj san.

Unaprijed hvala!