Ne mogu riječima opisati koliko je teška naša situacija. Mislim da je značenje ljubavi, obitelji i čovječanstva nestalo, a to možemo vidjeti čak i kod naše rodbine... Sa zaručnikom smo imali jednog psa. Jednog dana smo spasili drugog s ulice. Nisam bila osoba za pse, sada je to moja beba. Onda sam slomila ruku i dobila sam otkaz dva dana nakon što sam se vratila. Zaručnik je tražio posao jer su mu na poslu davali 794 dolara, a on je morao voziti neke dane u drugi grad. Onda smo ga izbacili iz stana zbog psa. Našli smo očevo zemljište bez struje, ali s motorom na benzin. Ne znam engleski baš dobro. Tražili smo malu montažnu kuću ovdje jer smo platili struju. Rekao je da neće dati novac, samo su ostala tri roditelja otišla. Dva sata kasnije nazvao je i rekao: "Nemojte sanjati, prodat ću zemljište, nakon godinu dana bit će stambeno." I nemojte mi dopustiti da pričam o svojoj financijskoj majci, on ima mentalnih problema, nikad ne spava prije 4 ujutro, uvijek kaže da se ne osjeća dobro, nikad ne izlazi iz kuće, stalno govori da sinu trebaju lijekovi, dala je roditeljima psihotične tablete, a sada njezin otac s Alzheimerovom bolešću ne može hodati, ona ostaje cijelu noć, pa ujutro svi zovu i govore koliko joj je život loš. Ne mogu... molim vas, pomozite nam, nemamo nikoga, čak ni psa za kojeg kažu da je to razlog zašto nemamo dom, to nije najbolja stvar koja nam se ikada dogodila, pas je roditelj 2025. nažalost i očajni smo.