17. srpnja, rano ujutro, požar je mene i moju malu djecu prisilio da pobjegnemo iz goruće kuće. To je iskustvo koje će nam ostati u sjećanju do kraja života... Ne samo zbog onoga što smo izgubili, već i zbog onoga što smo osjećali: strah, bespomoćnost i očaj pomiješani s jednom mišlju: spasiti djecu. Živjeli smo zajedno u kući: Cezary Szubert, ja, moj četverogodišnji sin Kacper i moja dvogodišnja kći Nikola.

Ovo je bilo naše mjesto, naš svijet, naša svakodnevica.

Danas možemo reći da su od njega ostale samo ruševine.

Unatoč svemu što se dogodilo, zahvalan sam.

Zahvalan sam što sam živ. Što sam uspio pobjeći.

Ali ono što smo ostavili iza sebe teško je riječima opisati.

Izgubili smo sve što smo imali:

odjeća, kućanski predmeti, dječje igračke, uspomene skrivene u svakodnevnim predmetima.

Sada se nalazim pred teškim putovanjem: ponovno graditi svoj život od nule, korak po korak.

Zahtjevi su brojni, a svakodnevni život s dvoje male djece ne nudi predah.

Neće biti lako, ali znam da moram pokušati zbog njih. Zbog Kacpera i Nikole.

Jer čak i ako ništa ne ostane od zidova, još uvijek imamo jedno drugo.

Odatle možemo sve ispočetka.