Bok, neugodno mi je tražiti pomoć, ali nemam drugog izbora. Moja priča bi vas mogla uvjeriti da donirate bilo koji iznos koji želite. Odvojite pet minuta i pročitajte moju priču. Rođen sam 1997. jednog srpanjskog dana, u obitelji koja se izvana činila savršenom... ali u stvarnosti je bila noćna mora. Moju sestru je godinama zlostavljao nasilni otac; bio je pijan i nasilan te nas je tukao gotovo svaki dan. Moja majka je sada bila invalid. Pobjegli smo od kuće i putovali po Italiji, idući od kuće do kuće, kako bismo izbjegli očevo strahopoštovanje. Posjećivali smo udomiteljske domove, skloništa, jeli u Caritasu i udrugama. Živjeli smo bez tople vode ili plina. Oblačili smo se u odjeću koja nije bila naša. Ali ništa nas nije zaustavilo! Radio sam naporno otkad sam bio dječak i radio sam sve! Od konobara do tvorničkog radnika, dostavljača, recepcionara, skladištara, pomoćnika električara. Išao sam u školu, iako sam s mukom stekao diplomu iz računovodstva! Uvijek sam se trudio dati svojoj mami nadu. Sam sam plaćao vozačku dozvolu i vozio se biciklom na posao, a zatim sam uštedio i kupio auto. Mama, sa svojom invalidskom mirovinom od 280 eura, pomogla mi je, ali imala je mnogo zdravstvenih problema, poput paralize jedne ruke, korištenja pacemakera i transplantacije nakon godina i godina dijalize. Uvijek sam radio što sam mogao, ustajući svaki dan... bez rodbine, prijatelja i... bez ikakve ljubavi. Ali sada... više ne mogu. U mračnom sam limbu. Zbog psihijatrijske pomoći, na koljenima sam, više ne mogu ustati. Troškovi me preplavljuju, a dugovi se gomilaju. Ne mogu biti jak. Nemam prijatelja, nemam rodbine, ništa. Ipak se svaki dan budim i pokušavam ostati na nogama. Ne pušim, ne uzimam droge i ne pijem alkohol. Ne popuštam određenim iskušenjima. Prosjačenje je posljednji bastion na plaži... to je nešto što nikad ne bih učinila... a ipak... evo me... Imam toliko toga za reći, možda bih mogla pričati godinama, ali šutim... iznos koji tražim je da mi da prostora za disanje... kisik... da platim račune, kupim namirnice i obavim održavanje automobila i uštedim ih... da dišem kako bih se mogla oporaviti i ponovno stati na noge! Da se vratim traženju posla! Nakon što se troškovi pokriju, mogu se vratiti slanju životopisa uzdignute glave! Iznos... Ne znam je li puno ili malo, ali za mene... to je način da dišem, platim i krenem naprijed sa srcem na dlanu... i ako to išta vrijedi... kažem hvala. Hvala vam i žao mi je... ako me želite kontaktirati i pitati me za još, čak i samo da razgovaramo, slobodno to učinite.