Pozdrav svima.

Ne znam jesi li primio/la moj stari tekst napisan kada sam se danas registrirao/la???

Ne želimo dijeliti svoju patnju, i ono što smo moj sin i ja pretrpjeli i prošli od smrti mog supruga u siječnju 2014., putem društvenih mreža, kako bismo zaštitili ono malo dostojanstva što nam je ostalo. Nismo imali nikakvu podršku, financijsku ili društvenu, to više ne postoji u Francuskoj, čak ni udruge (kad biste samo znali da neki donatori mogu vidjeti "u koje džepove idu njihova sredstva, vjerujte mi)... naše fizičko i moralno zdravlje je teško pogođeno... naš privatni život također... a ipak se do danas i dalje smiješimo unatoč svim tim iskušenjima... mom sinu koliko god mi, voljeli bismo financirati naše zdravlje, hipnoterapiju ili sve vrste alternativne medicine, u Francuskoj se ne nadoknađuje, a svakodnevni život je toliko skup u svim područjima... čak i za aktivnosti koje si više ne možemo priuštiti, samo da bismo preživjeli... Pokušavam pronaći posao, međutim imam 53 godine, a u Francuskoj, u ovim godinama, više te ne primaju... pa živimo samo s minimalnim prihodom koji mi omogućuje plaćanje računa i hrane, to je sve.

Nakon svega što smo prošli... željeli bismo:

1) poboljšati naše fizičko i mentalno zdravlje putem alternativne medicine koja nije priznata i ne nadoknađuje troškove u Francuskoj.

2) zgroženi sustavom u vlastitoj zemlji...željeli bismo se preseliti, a to je potez koji si ne možemo priuštiti.

3) postići minimalnu udobnost u svakodnevnom životu...

4) prekasno je da dobijem vozačku dozvolu, a onda sam fizički invalid i "nevidljiv"...pa kupujem auto bez dozvole, kako bih pokušao pomoći sinu da se riješi agorafobije koja je postala kronična...pokazati mu bolja mjesta...također putovati kako bih educirao sina na kulturnoj, povijesnoj i modernoj razini, kako bi naučio da u životu ne postoji samo loše...

Vidiš, ja svaki mjesec sama plaćam sve račune, ne mogu si priuštiti da stavljam novac sa strane za financiranje bilo čega...ne znamo što je putovanje, počastimo se itd....živimo skromno...

Živim od naknade za odraslu osobu s invaliditetom, tako da nisam oporezovan, nemam nikakva druga prava... i unatoč tome, nemojte misliti da nam je francuski sustav pomogao, on nas potapa...

Molimo vas, voljeli bismo i tražili vašu podršku, pomozite nam da krenemo naprijed, puno vam hvala na razumijevanju, suosjećanju i empatiji.

Lijepi pozdrav.

Laze Sonia