Pozdrav, moje ime je Karolis, ali ako se prevede na engleski, možda bi me bilo lakše zvati Carl. Želim podijeliti duboko osobnu priču koja je oblikovala osobu kakva sam danas.

Dok sam odrastala, moje djetinjstvo je bilo sve samo ne obično. Moja je majka neumorno radila kao medicinska sestra u noćnoj smjeni kako bi zadržala hranu na stolu, dok je moj otac, stolar, utapao naše živote u alkoholu. Imala sam samo 5 ili 6 godina kada bismo moja sestra i ja pobjegle usred noći s mamom, bježeći od njegovog pijanog bijesa. Sjećanja na razbijene čaše, viku i kaos još su mi živa u mislima.

Dok sam bio stariji, shvatio sam da sam uvučen u očeve destruktivne navike. U tvornici drva i drvne građe u kojoj je radio, krao bi alkohol i čak me uključio u svoje spletke. Obećao mi je sladoled da plati moju šutnju, ali sve što sam osjećala bio je strah, strah od čudovišta u kakvo je postajao nakon svakog pića, strah od nasilja i samoozljeđivanja koje je uslijedilo.

Dan kada su se moji roditelji razveli kad sam imala dvanaest godina bio je gorko-slatko olakšanje. Konačno, kuća se osjećala sigurnije. Ali s obzirom na to da je moja mama radila više nego ikad da nas održi, morao sam brzo odrasti. Postao sam njezina emocionalna stijena, zakopavajući svoju bol da je nitko ne vidi. Kad bih bila sama, težina svega bi me zdrobila, ostavljajući me da tiho vrištim u prazninu.

Ni škola nije bila bijeg. Suočila sam se s nemilosrdnim maltretiranjem, osjećala sam se neželjeno i nevoljeno. Preživjela sam te godine sama, bez prijatelja, bez podrške, samo pukom snagom volje.

Kao odrasla osoba, mislila sam da sam konačno našla izlaz. Oženio sam ljubav svog života i počeo graditi budućnost. Ali pratili su me ožiljci moje prošlosti. Zbog moje traume i osjećaja bezvrijednosti bilo je teško nositi se s tim. Moja žena se bori s OKP-om, a ja sam pao u depresiju, svladan svojom nesposobnošću da joj pomognem ili popravim našu situaciju.

Unatoč našim izazovima, uspjeli smo kupiti mali stan. Bilo je to ostvarenje sna, ali stvarnost opsežnih popravaka pretvorila se u noćnu moru. Potajno sam uzeo kredit od 15.000 dolara za renoviranje prostora, nadajući se da ću zaštititi svoju ženu od daljnjeg stresa. Sada me ovaj dug slama, crpi ono malo energije što mi je preostalo i ostavlja me beznadno.

Ovo je prvi put u mom životu da tražim pomoć. Nije lako biti ranjiv, ali sada shvaćam da to ne mogu sama.

Vaša mi podrška može pomoći da otplatim ovaj dug i pronađem stabilnost koja mi je očajnički potrebna. Svaki doprinos, koliko god mali bio, približava me novom početku. Vaša ljubaznost bi mogla biti svjetlo na kraju ovog mračnog tunela.

Hvala vam što ste odvojili vrijeme da čujete moju priču. Zajedno možemo transformirati ovu borbu u priču o nadi, otpornosti i novim počecima.