Pozdrav, moje ime je Karolis, ali ako se prevede na engleski, možda bi me bilo lakše zvati Carl. Želim podijeliti duboko osobnu priču koja je oblikovala osobu kakva sam danas.

Odrastajući, moje djetinjstvo nije bilo ništa drugo nego obično. Moja majka je neumorno radila kao noćna medicinska sestra kako bi imala hrane na stolu, dok je moj otac, stolar, utapao naše živote u alkoholu. Imao sam samo 5 ili 6 godina kada bismo sestra i ja bježale usred noći s mamom, bježeći od njegovih pijanih bijesnih ispada. Sjećanja na razbijene čaše, viku i kaos još su uvijek živa u mom sjećanju.

Kad sam odrastao, shvatio sam da sam i sam uvučen u očeve destruktivne navike. U tvornici drva i građe gdje je radio, krao bi alkohol, pa čak i mene uvlačio u svoje planove. Obećavao mi je sladoled kako bi kupio moju šutnju, ali sve što sam osjećao bio je strah, strah od čudovišta u koje se pretvarao nakon svakog pića, strah od nasilja i samoozljeđivanja koje je uslijedilo.

Dan kada su se moji roditelji razveli, kad sam imala dvanaest godina, bio je gorko-slatko olakšanje. Konačno, kuća se činila sigurnijom. Ali budući da je moja mama radila više nego ikad da nas održi na površini, morala sam brzo odrasti. Postala sam njezina emocionalna stijena, zakopavajući svoju bol kako je nitko ne bi vidio. Kad bih bila sama, težina svega bi me zdrobila, ostavljajući me da tiho vrištem u prazninu.

Ni škola nije bila bijeg. Suočavala sam se s nemilosrdnim maltretiranjem, osjećala sam se neželjeno i nevoljeno. Te godine sam preživjela sama, bez prijatelja, bez podrške, samo pukom snagom volje.

Kao odrasla osoba, mislio sam da sam napokon pronašao svoj bijeg. Oženio sam se ljubavlju svog života i počeo graditi budućnost. Ali ožiljci prošlosti pratili su me. Moja trauma i osjećaji bezvrijednosti otežavali su mi suočavanje. Moja supruga se bori s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a ja sam se našao kako tonem u depresiju, preplavljen svojom nemogućnošću da joj pomognem ili popravim našu situaciju.

Unatoč izazovima, uspjeli smo kupiti mali stan. Bio je to ostvareni san, ali stvarnost opsežnih popravaka pretvorila se u noćnu moru. Tajno sam uzeo kredit od 15.000 dolara za renoviranje prostora, nadajući se da ću zaštititi suprugu od daljnjeg stresa. Sada me ovaj dug uništava, iscrpljuje ono malo energije što mi je preostalo i ostavlja me beznadežnim.

Ovo je prvi put u životu da tražim pomoć. Nije lako biti ranjiv, ali sada shvaćam da to ne mogu sam.

Vaša podrška mi može pomoći da otplatim ovaj dug i pronađem stabilnost koja mi je očajnički potrebna. Svaki doprinos, bez obzira koliko malen, približava me novom početku. Vaša ljubaznost mogla bi biti svjetlo na kraju ovog mračnog tunela.

Hvala vam što ste odvojili vrijeme da čujete moju priču. Zajedno možemo ovu borbu pretvoriti u priču o nadi, otpornosti i novim počecima.