Moje nije bilo djetinjstvo, već rana borba za preživljavanje. Rođen u obitelji obilježenoj siromaštvom, njegove rane godine pamte se po žrtvama i stalnom nedostatku osnovnih potrepština. Kuća mojih bake i djeda ubrzo je postala naše utočište, mjesto gdje smo, unatoč teškoćama, pokušavali pronaći neku stabilnost, ubrzo narušenu očevim uhićenjem zbog strašnog zločina koji je zauvijek obilježio moju obitelj.

Od tada je naš život niz zatvorenih vrata i neprijateljskih ruku. Institut časnih sestara, koji je trebao biti mjesto zaštite, pretvorio se u još jedan izvor boli i zlostavljanja. Smještaj u novu obitelj ubrzo se pretvorio u noćnu moru batina i straha, prisiljavajući nas da ponovno pobjegnemo, očajnički se vratimo jedinom prividu doma koji smo poznavali: našim bakama i djedovima.

Adolescencija je sa sobom donijela novu, srceparajuću tugu: gubitak djeda. Sa samo 14 godina, suočila sam se ne samo s boli, već i s teretom dugova koji je opterećivao naš krhki život. Bez oklijevanja sam počeo raditi, stisnuo zube i pokušao izgraditi budućnost na tako klimavim temeljima.

Neko vrijeme se činilo da će se upornost i žrtva isplatiti. Ali pandemija je sve odnijela. Bakina bolest me prisilila da napustim posao kako bih se brinuo o njoj, i od tada je oporavak bio fatamorgana. Danas je posao nesiguran, zarade niske, a živim u kući koja je nekoć pripadala mojoj baki, krovu koji nam sada njezina djeca prijete oduzeti.

Ali moja borba nije samo za mene. Udomljavam svoju sestru i njezino dvoje djece, koji su pobjegli od nasilnog partnera. Najveći strah je da će nam ih bez sigurnog doma socijalne službe oduzeti. Ta nevina djeca, već obilježena patnjom, zaslužuju mirnu budućnost, mjesto koje mogu istinski nazvati domom.

Danas vam dolazim sa srcem u ruci. Svaka donacija, čak i najmanja, može napraviti razliku između očaja i nade. Vaša pomoć nam može pružiti krov nad glavom, sigurno utočište za ovu djecu i priliku da obnovimo svoje živote. Molimo vas da otvorite svoja srca i pružite ruku. Puno vam hvala na vašoj velikodušnosti.