Pismo uznemirenosti

Pišem ti danas sa svime što imam: svojom iskrenošću, svojim umorom, ali i svojom nadom.

Prije nekoliko tjedana bio sam žrtva nasilnog napada. Imam frakturu acetabuluma, 90 dana invaliditeta. Od tada se sve zakompliciralo. Trenutno živim s bivšim partnerom, u teškoj i nestabilnoj situaciji. Nemam svoj dom, nemam prihoda, jedva 750 eura, nemam sigurnosti. Svaki dan je borba, u kolicima sam, ništa mi ne odgovara. Pišem ovo pismo kao posljednju poruku u boci, jer trebam pomoć.

Unatoč svemu tome, ostajem jak i čuvam vjeru. Ja sam brižna osoba, uvijek pazim na druge, sa srcem punim projekata. Sanjam o slađem, poštenijem životu. Želim se obnoviti, oporaviti se, ponuditi stabilniju budućnost svojoj kćeri i sebi. Ali sama, ne mogu više.

Trebam podršku, ruku pomoći, makar i skromnu. Financijska ili logistička pomoć, ljubazan pogled, ispružena ruka... nešto da malo odahnem, da postavim prve kamenčiće novog života. Nije lako napisati ove riječi, ali je potrebno.

Hvala što ste odvojili vrijeme da ovo pročitate. Nadam se, duboko u sebi, da će ove riječi nekoga dirnuti.

Uz dužno poštovanje