Majka sam šestero djece... i borim se protiv raka kako ne bih umrla. Borim se da ne bih ostavila svoju djecu siročad.

Toliko su mali da me sama pomisao da bi mogli ostati bez mene u tako velikom svijetu boli do dubine duše.

Ove riječi me bole, ali su istinite. Imam rak, a bolest više ne čeka. Svaki dan gledam svoju djecu i pokušavam sakriti suze. Gledam ih kako se smiju, igraju, prave planove za „kad odrastu“... i sa strahom razmišljam: Hoću li i dalje biti tu da ih gledam kako odrastaju?

Plačem i molim Boga da me što više drži blizu njih. Svaki dan sjedim prikovana za invalidska kolica i kuham za njih, brinem se o njima, dajem im svu svoju toplinu.

Svaka od njih me treba. Mala se još uvijek budi noću i traži me svojim toplim ručicama. Ostale me pitaju zašto tako često idem u bolnicu, zašto sam blijeda, zašto se tako brzo umorim. Smiješim im se i kažem im da je moja mama samo „na liječenju“. Ali u duši mi krik boli i straha, jer znam da bi, bez pomoći, moje vrijeme s njima uskoro moglo prestati.

Liječnik mi je jasno rekao: postoji šansa. Prava šansa za život, za ozdravljenje. Ali to košta 70.000 eura. Ogroman iznos za majku koja prodaje sve samo da bi uhvatila još jedan dan sa svojom djecom. Ne tražim sažaljenje. Tražim pruženu ruku, srce koje kuca uz moje.

Samo želim živjeti. Voditi ih u školu, pripremati im obroke, pričati im priče navečer, brisati im suze kad padnu. Ne želim da odrastaju bez mene, da gledaju sliku i kažu: To je bila njihova majka...

Molim te, iz dubine srca, pomozi mi da ostanem. Pomozi mi da im mogu reći laku noć. Pomozi mi da ne ostavim svoje šestero djece siročad.

Svaka gesta je važna. Svaka donacija znači dodatni dan, nadu, priliku za život.

Molim te, ne dopusti da me smrt oteme iz njihovog naručja.

Hvala!