Ja sam Slavjanka Asenova, 62 godine. Imam Parkinsonovu bolest i rak leđne moždine (tvrda ovojnica leđne moždine se urušava i curi cerebrospinalna tekućina, tekućina koja štiti mozak od struka nadolje. Nisam čovjek. Noge su mi blokirane i ne mogu hodati, u invalidskim sam kolicima, nisam izašla van 15 mjeseci. Liječnici mi kažu da su sve napravili po propisima i da čekam čudo, i svaki put mi kažu da živim kao zadnja. Lako je reći, ali teško je učiniti. Svojim očima vidim kako svaki dan umirem i ne mogu ništa učiniti jer je financijski nepodnošljivo. Postoji šansa da se oporavim i krenem dalje, opet samo kroz transplantaciju matičnih stanica. Jedina nada i podrška su u vama dobri ljudi, bez vas sam izgubljena. Jako je loše biti zatvoren kao kokoš u kavezu i znati da postoji šansa za ozdravljenje, ali je daleko od tebe jer si financijski ovisna. Vjerujte da dobro uvijek pobjeđuje i da još uvijek postoje dobri ljudi s dobrim srcem koji će se odazvati mojoj molbi i pomoći. Unaprijed vam hvala, dobri ljudi, na razumijevanju i podršci, na vašem dragocjenom vremenu i na svakoj lipi koja mi puno znači. Nada uvijek jača osobu i ona umire posljednja. Pred nama je radostan i svijetao blagdan, Božić, neka se Bog rodi u srcima svih i ispuni nas mirom i ljubavlju. Budite živi i zdravi, blagoslovljeni sa svima koje volite i onima koji vas vole. Ljubav. Bog vas blagoslovio! Amen!